Пређи на главни садржај

TROJKA

Milutin Vučinić iz Rogama bio je uspješan gradjevinski preduzimač. Njegovo preduzeće koje se bavilo niskogradnjom zadnjih godina bilježi fenomenalne rezultate. Danas je dobio obavještenje da je na konkursu za izgradnju obilaznice u Budvi, koji je zatvoren prošlog mjeseca, kao prvorangirani ponudjač dobio posao vrijedan 8 miliona eura, koji će se realizovati u narednih 18 mjeseci.
Ipak, ulazeći u svoju luksuznu spratnu kuću na fantastičnom ranču koji se prostirao na 3 rala, bio jr smračen i ćutljiv. Osjećala se napetost u vazduhu, jer njegov odnos sa suprugom Jovanom, u zadnjih skoro godinu dana ide nizbrdo. Bili su lijep i atraktivan par, ali sada su postali daleki i hladni. Ona je još prije 3 godine magistrirala biohemiju, ali i dalje nije imala posla. Čitav život joj se svodio na boravak u toj vili u Rogamima, na periferiji grada. Kao u kakvom luksuznom Alkatrazu. A kad se tome doda i to da im i dalje ne uspjeva da ona zatrudni i da dobiju djete, onda nije ni čudo što se osjećala tenzija u kući.
"Ćao!" - kratko je rekla Jovana - " Ručak ti je u mikrotalasnoj, pa podgrij ga i jedi sam!" aludirajući na njeno svakodnevno čekanje da se on pojavi sa posla.
Milutin je već osjećao da ga čeka još jedno "peglanje" , nešto je rekao sebi u bradu i okrenuo se na drugu stranu, ka spavaćoj sobi da se presvuče.
"Šta mumlaš! Imaš li ti jezik da fino progovoriš kad dodješ u kuću!"
"Rekao sam da nisi trebala da se mučiš oko ručka, eto to sam rekao" - sad je već vikao - "ne mogu da jedem, imao sam jači poslovni doručak sa predsjednikom opštine Budva, koji se odužio."
"Pa si morao da proslaviš po nekoliko sati, to je baš neophodno!" - pumpala je Jovana.
"Dogovorio sam neki posao. Ma, hoćeš li prestati da mi skačeš po životu! Ne mogu u kuću da udjem a da me ne progoniš." - već je bio zaboravio na uspješan poslovni dan i varijantu da svoju radost podjeli sa ženom.
Njegov poslovni uspjeh i napredovanje, za nju bi značio samo još jednu povredu za njegovu nezaposlenu i "neuspješnu" ženu. A to je onda još jedan razlog za svadje, koje su postale učestale zadnjih mjeseci. "Šta je tebi danas! Preskoči me, kad ti se molim!"
"Šta je moje problem, je li? To kao ne znaš! Problem je tvoj a i moj što si sebičan i samoživ. Ti ne znaš da je danas godišnjica smrti moje majke! Niti si me nazvao niti si došao na ručak! " skoro da je zaplakala ali joj je bijes zadržavao suze.
"Oh , oprosti, žao mi je. Dodji da te zagrlim" - htio je da spusti loptu, jer je znao koliko joj je značila majka. Bila je njena najbolja drugarica, sa kojom je dijelila i najintimnije stvari.
"Ma nemoj da si me pipnuo! Dosta mi je više tvojih izvinjavanja. Oprosti, oprosti, a samo svoje dupe gledaš. Zbog tvog sebičluka sam tu gdje jesam..." - osjećalo se da će sada da prekipi.
"O ne samo da ne počne opet o onom danu!" u sebi je govorio Milutin. Čini mu se da će teško još ovaj put slušati njenu osudu zbog onog dana kad je propala njena šansa za zaposljenje jer je debelo zakasnio kući. Ali očigledno je da je danas dan kada stvari izlaze na vidjelo.
"Kako ne shvataš šta se dešava, da me gubiš svakim danom, čovječe. Stalno si nešto zamišljen, ćutiš i smrdiš. Pa ko bi pored tebe mogao da živi. Gdje je onaj čovjek za koga sam se udala."
Dok je vikala i besnjela, on se povlačio u svoju čauru, tačnije oklop, i ćutao. Slike su mu dolazile pred lice. Sjećanja na onaj dan kad se zapleo u kučine iz kojih se on, ali još više ona, ne mogu izbaviti.
Tog vrelog junskog dana vraćao se sa jednog manjeg gradilišta iz Reževića. Žurio je da stigne kući da bi pokupio svoju ženu i otišli na dugo zakazivani intervju u Plantaže da se susretnu sa predsjednikom kompanije. Jovani se ukazala životna prilika da se zaposli u svojoj struci i to u ovoj najpoznatijoj crnogorskoj kompaniji. Posao kao stvoren za nju, ključno mjesto u tehnološkom procesu proizvodnje u savremenoj laboratoriji. Plata je bila izvrsna.
Medjutim, kao za baksuz, krenuo je preko Budve i Cetinja da se vraća. Na kružnom toku na izlazu iz Budve, na autobuskoj stanci su stopirale dvije djevojke, dvadesetih godina. Iako je to bilo podne, na onom jakom junskom suncu, bile su donekle neugledne. Obučene nekako čudno, kao za noćni izlazak, u nekom rejv fazonu ili tako nešto.
Htio je da ih zaobidje, ali njihovo iskreno smijanje, nekakvo dobacivanje, medjusobno gurkanje i povlačenje za košulju. Kao da jedna kaže ovoj drugoj "Nemoj da stopiraš, jesi li pri sebi!". Sva ta neobična slika, nasmijala je Milutina, i on im stade. Dok su ulazile u kola, smijeh se još pojačavao.
"Vidim da je veselo" - gledajući u retrovizor prokomentarisa Milutin, dok su njih dvije sjedale na zadnje sjedište.
"Ludilooo!" - odmah su živo prihvatile konverzaciju stoperke - "Brate, žurka još traje..."
"Nemoj mi reći da ste od sinoć do danas u podne imali bahanalije?" - Smijao se Milutin, a srce mu pomalo uzlupa, dok ih je gledao u retrovizoru.
"Pa šta, imaš li nešto protiv? Život je kratak, da bi ga bacali na spavanje." -mazno reče ova desno od njega.
"Ne naprotiv..." - kao da mu neka knedla stade u grlo -" htjede da malo spusti autmosferu, promjeni temu i učini odredjenu distancu, pa upita -"Dokle idete?"
"Do Cetinja, može li?"
"Može, usput je. A jeste li Cetinjanke?" - upita Milutin.
Ova desna koja je sve vrijeme odgovarala reče:"Ne mi smo sa druge planete!" - i počeše obije da se smiju, pa kad se smiriše, malo zbog Milutinovog ćutanja, reče - "Mi samo studiramo tamo... Glumu, tačnije... Fakultet draaamskih umjetnosti."reče nekim zvaničnim glasom i opet nastaviše sa kikotanje. Poče i Milutin da se smije poslije nekog vremena.
On nije mogao da se načudi čudu šta se dešava. Neke vesele ali i nenašminkane i gotovo neugledne djevojke, ovdje na zadnjem sjedištu njegovog auta su se pretvarale u nešto posve drugačije. Kao da su im se lica promjenila, tačnije ukazala, pa on vidje kao dvije nimfe, šta li su. Ova desna što je odgovarala je bila ljepuškasta crnka, tamno smedje kose i crnih očiju, ali blijede puti i usana. Sitna ali zato temperamenta. Vjerovatno to bledilo je bilo i zbog cjelovječernjeg provoda i nespavanja. Ali zato ova druga, sa lijeve strane, koja je ćutala, bila je brineta -prava rasna ljepotica. Lice nenašminkano, ali koje je sjajilo zbog neprestanog osmjeha, od kojeg je krv ključala.
Krila je tu ljepotu, ispod svijetlo smedje guste i kovrdžave kose. Oči je imala kose i zelene, usne pune i crvene. Imala je pomalo pjega na nosu.
"A kako se zovete? Ja sam Milutin." - nastavi razgovor. Ova desna odgovori za obije."Ja sam Menada, a ona je Tijada!" i obije prasnuše su smijeh.
"Ma da, kako ne, ja sam Baltazar? Ne ozbiljno vas pitam.." - pomalo uvredjen reče Milutin
"Pa da čitaš malo mitologiju, znao bi. I ne bi bio Baltazar, nego Bahus! A mi tvoje nimfe." i ponovo su se počele smijati - "Šta gledaš tako zbunjeno, pa jesi li nas ti prozvao za bahanalije, čim smo ti ušle u kola!"
Milutin se smješio. Ispred njega, tačnije iza njega kao da se odvijala nekakva predstava.
"Smeta li ti da zapalimo jednu?" - pitala je opet ona desna "Menada".
"Nije problem, i ja pušim" reče Milutin.
"Ali ne ovu." - povukla je dim, dala "Tijadi" i onda kucnu po ramenu Milutina - "Hoćeš li jedan dim".
Milutin se trudio da bude kul. "Šta ti je to? Trava?" odmaknu se u lijevo, kao da će odbiti.
"Tako nešto." -osmjehnu se kvarno Menada -"To je jedan specijalitet. Prava smijalica."
"Da probamo taj specijalitet. Kao srednjoškolac sam duvao malo". Milutin uze povuče džoint, i zakašlja se. "Kako je jako. Što je ovo!? Ovakvo nešto nisam probao."
Pruži da vrati džoint Menadi. Ruka mu ostade u vazduhu. Pogleda na retrovizor. I prjeseče ga nešto preko stomaka. Njih dvije su se strasno ljubile, i više nisu gledale na njega.
Pokušavao je da drži pravac na drumu uz pogledavanje u retrovizor. Povuče još koji dim i baci ga kroz prozor. Bili su nadomak Cetinja. Vozio je kao u nekom holivudskom filmu, u kome je glumio one crazy driver-e koji voze po preriji. Na zadnjem sjedištvu dvije pomamne bludnice, a ispred njega beskraj. Njegova supruga, intervju sa predsjednikom kompanije na koji je morao stići, sve je nekako izmilelo iz njegove glave dok je zadržavao pogled u retrovizoru.
I onda uhvati požudni pogled one ljepotice sa lijeve strane. Pogledala ga je onim prodornim zelenim očima, i progovorila zvučnim glasom: "Šta sliniš matori. Htio bi malo piletine, je li?"
Milutinu se krv sledila. Nije odgovarao, ali je gledao direktno u njih. Oči su mu zakrvarile. Kao gladnom vuku.
Stizali su na raskrsnicu ispred Cetinja. Trebao ih je tu ostaviti i krenuti hitno ka Podgorici.
"Danas ćeš još nešto probati, što nikad nisi. Trojka!... Ajde, skreni tu lijevo, idemo kod nas kući u Donje Polje."
Postojala je još jedna sekunda dileme u Milutinovoj glavi. Onaj zadnji krik razuma, koji se gubio. Dodade gas i spusti se u Donje polje.
Sjeća se te vike i uvreda svoje žene, kad je upalio telefon. Isto kao svadje ove danas. Mješali su se glasovi sjećanja i ove današnje prozivke. Zapravo, to je bio krik nemoćne i očajne žene, koja pokušava da vrati vrijeme, da vrati izgubljene godine.
"Sebičnjakoviću jedan. Gdje si uvjek kad si mi potreban. Gdje bježiš, pizdo ljudska. Zašto ćutiš sad. Povlačiš se u sebe. Tebi se obraćam! Ej, slušaš li ti mene uopšte!" - iz mozga se drala Jovana.
Milutin je spustio pogled. U njemu trne i zadnja snaga za ovu borbu. Nema volje ni riječi da bi je zadržao.
"Gdje nestade onaj čovjek za kojega sam se udala. Nema smijeha, nema žara sa kojim si se borio za mene. Sa kojim si me osvajao. Samo neko mumlanje i povlačenje. Ti nisi čovjek ti si pizda! Ko bi živio sa takvim." - zaplakala se Jovana -"Ja odlazim, spakovala sam stvari. Dosta mi! Dosta mi je ovog tavorenja sa tobom. Ovo nije život, ovo je robija. Nema djece. Nemam ni posla. Nema mi života, od kada sam se udala za tebe! Sve si mi upropastio. Ne ličim na sebe.” – oćuta malo – “Imaš li nešto da kažeš? Reci sad ili ćuti zauvjek" -gladala ga je razgoračenim očima.
Milutin više nije znao šta da uradi. Da joj prizna, zašto je zapravo prije godinu dana zakasnio pun sat vremena za njen razgovor za dugo željeni posao, nije imao hrabrosti. Snažan i vruć osjećaj griže savjesti ostavljao ga je bez i jedne riječi. Bez snage za još jednim lažnim objašnjenjem ili praznim obećanjem.
Još koju sekundu, Jovana je držala pogled na Milutinu. Kao da je pokušavala da ga pronadje u krajevima očiju. Onu srodnu dušu. Onog divnog i spontanog momka za kojim se od ljubavi ludovala. Ali ništa.
Ma kad bi je ošamario bar. Da ju je pljunuo ili da ju je zagrlio, sačuvao bi je. Ovako, ništa.
Okrenula se i otišla. Zauvjek.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski