Pavle Bojović ne bi izašao sa svojom suprugom u restoran, da nije tako poseban dan danas. Godišnjica njihovog dobrog braka. Jubilarna. Trideseta. Imali su uspona ali i puno padova. Ali njihov brak je odolijevao. Čini se da su ga godine samo učvršćivale.
On je kao vozač šlepera za nekadašnji Agrokombinat "13 jul" iz Podgorice, a kasnije početkom devedesetih kao samostalni autoprevoznik na medjunarodnim turama, veoma dobro zaradjivao. Ali je zato vrlo rijetko bivao kući. Branka je zato vukla čitav dom na svojim plećima. Trudila se da mu te dane pauze izmedju dvije ture, kada je boravio kući ne zagorčava stalnom pričom o njenim problemima sa ogromnim obavezama.
Od svoje uštedjevine, usjeli su da kupe plac u Gornjoj Gorici uz sami Nikšićki put. Na jednoj od najboljih lokacija, na samoj raskrsnici. Počeli da grade veliku kuću, na 3 sprata. Pavle je želio da obezbijedi sva svoja tri sina. Da za svakog bude po jedna etaža.
Nisu imali vremena za sebe. A porodični problemi koji su ih t8štali zadnjih godina, potpuno su im skrenuli misli od bilo kakvog provoda i pjesme. Zato ovo veče je bilo nešto posebno za njih dvoje. Poslije tolikih godina malo da se provesele. Došli su u poznati stari restoran "Jugoslavija" gdje se svirala narodna muzika. Gdje je ponekad Pavle umio sa prijeteljima da izadje. Iako ih je imao malo u Podgorici.
U ovakvom pravom kafanskom ambijentu osjećali kao kod kuće, jer oni su bili jednostavni, ne mnogo obrazovani ljudi iz naroda. Bez trunke želje za glamurom i luksuzuom. Ali, nešto je prekinulo ovo njihovo veselje...
"Šta ti je Pavle!" - uplašeno će Branka. "Je li ti dobro? Preblijedio si, kao duha da si ugledao. Šta je!?"
Pavlu je pogled negjde odlutao. Kao da Je mogao da vidi neke sekvence filma sa unutrašnje strane kapaka. Sav je utonuo u sebe. Vratile su mu se slike, na najgori dan u njihovom životu. Kada je gradjevinski inspektor Zoran Gradjević u pratnji bagera i kamiona, došao da im ruši kuću. To je bio pakao za porodicu Bojović, koji je ostavio dugok trag u njihovim dušama...
Sjetio se kad je njegov prijatelj Dobrilo Radunović, viši policijski inspektor, došao pred njihovu već napola srušenu kuću.
"Dobrilo, brate, tebe kao da je sam Bog poslao! Ulazi u kuću!" - govorio je ozareno ali i usplahireno Pavle.
"Šta je ovo mili brate!?" - govorio je Dobrilo gledajući u gornje spratove kuće. Svaki vanjski i unutrašnji zid, je imao ogromnu rupu od udarca one gradjevinske mašine sa kranom i kugom, kojom se ruše bespravno podignuti objekti.
"Ne pitaj, velika nas je nevolja snašla. Danas su je bila inspekcija i počela sa rušenje. Znaš li ti tog inspektora Gradjevića?" - pričao je ubrzano Pavle, dok je njegov prijatelj odmahivao glavom i sjedao za sto u dnevnoj sobi prizemlja koje je jedino ostalo čitavo.
"Šteta, ja mišljah da možda uhvatimo neku vezu u inspekciju... E taj Gradjević, presjelo mu, je prije 15 dana ostavio rješenje o rušenju kuće. I dao nam rok da donesemo papire za kuću, inače će da pristupe uklanjanju divlje izgradjenih objekata! Ma da ne vjeruješ. Ja mislio da se neko sprda sa nama. Ko bi vjerovao da će stvarno da urade nešto ovako."
"Pa zar nemaš papire za ovu kuću, crni Pavle!?" - sa čudjenjem ga upita Radunović
"Ma nije da nemam papire. Mislim, imam za plac, ali kuća nije ucrtana. Ali znaš kako je to bilo prije 15 godina nije bilo ni ovih dupova ni gupova. Cijelo naselje je dignuto bez dozvole. Ja onako često na putu, nisam oko toga puno činio. Mada nisam ni umio, a nije se ni moglo." - pravdao se Pavle.
"Auu čovječe! Ti si ga baš zaglibio" - bilo je čak nekog prijekora u Dobilovom glasu -"Što ne ode u opštinu da izvadiš tu dozvolu, da ne gleda ovaj okolni narod bruku. Kao kakvom kriminalcu da ti dolaze inspektori u kuću. " coktao je Dobrilo.
"Ma bio sam bolan, kako nijesam. Kod nekog Samardžića u Sekretarijat za urbanizam. na koga me je uputio ovaj gradjevinski inspektor. Znaš li tog Samardžića slučajno?" - Pavle je gledao u oči svog prijatelja, kao da je tražio i iščekivao neku kopču ili vezu ne bili mu kako pomogao. Jer ipak je on inspektor MUPa. AliDobrilo je stiskao usta i odmahivao glavom.
"Nisam ti ja od tog posla." - objašnjavao je Radunović
"E tom Samardžiću predao zahtjev za legalizaciju objekta, da bi spriječio rušenje. I juče dobijem odbijajući odgovor. Odem da se požalim. Pokazao mi je objekat na nekoj njihovoj karti, da je označen crvenom bojom. što znači da je za rušenje. Po planu je predvidjena mala kuća - prizemlje i potkrovlje." - skoro da je pjenio Pavle.
"Pa što ne legalizuješ bar to?" - upita Dobrilo
"Ne može, jer je ucrtana kuća 10x10mw a meni temelji prelaze te gabarite, jer su 12x13."- uhvatio se za glavu Pavle. Više kao da mu je pala u ruku. Bio je očajan.
"I šta se onda desilo? Onda su ti sve ovo srušili danas!" - Dobrilo je gledao kako ćuti Pavle. Htjede kao da ga utješi. - "Pusti bolan, najgore se desilo. Važno je da ste živi i zdravi. Srediće se i ovo nekako."
"Ma nije to sve. Ima još nešto. Podigli su krivičnu prijavu protiv mene, po nekom novom zakonu. Eto ću još i u zatvor da idem!" - pogleda Dobrila u oči, da vidi da li će na ovo da odreaguje.
"Je li jes. Leleee, sve crnje od crnjeg. A kad su predali tu prijavu? Da vidim mogu li ti tu pomoć. Znam neke ljude u tužilaštvu."
"Danas. Ovaj gradjevinski inspektor Zoran Gradjević mi je to rekao. Pomagaj mili brate. Neću ti to zaboraviti" - očajnim glasom je govorio Pavle, koji se bojao pravne države i uniformisanih lica. Otac mu je bio inforbiroac. Ležao na Golom otoku. Zato je nosio neki strah u kostima od pomena na sudjenja i zatvor.
"Daj da nazovem nekoliko telefona." Ozbiljnog lica, ustade Dobrilo. Uze telefon i izadje iz kuće, da ne bi slušali razgovore. Zadržao se podosta, skoro 20minuta. Pavlu i Branki i njihovim sinovima je bilo to kao godina.
Kad se vratio Dobrilo sjede i odlučnim glasom reče.
"Slušajte me dobro i ti Pavle i ti Branka. Situacija je ozbiljna. Provjerio sam, i jeste zaista. Predata je osnovnom tužiocu tvoj predmet. Tu nema šale i veze slabo pomažu. Sad je ova akcija rušenja bespravnih objekata po novom zakonu. Pošto nijesi potpisao zapisnik, jel tako?" - potvrdjivao je Pavle glavom - " Ako prodaš kuću sa placem, i to se prevede na drugo lice, moglo bi da se spasiš te odgovornosti. Čitav predmet bi se vodilo kao NN lice. I ja bih mogao da tu istragu razvodnim i da od toga ništa ne bude." - sugestivno je djelovao Dobrilo.
"Ah, kome da prodam, polusrušenu kuću bez papira? Sa takvim problemima. Šta ti je." - začudjeno će Pavle.
"Pa eto, i tu bi mogao da pomognem." - osmjehnuo se Dobrilo uz dramsku puzu. "Evo ja bi ti pomogao i kupio. Ako bude na moje ime, više niko neće mrdnut prstom oko toga."
"Što pričaš?" - iznenadiše se svi ukućani.
"Eto to što kažem. Imam neke pare, što sam zaradio, prodajući neku zemlju ljetos Rusima na primorju. Naravno ako si skroman. Da mi obarčunaš koliko te je koštao plac i gradnja prizemlja i to je to."
Do dugo u noć su ostali da pričaju sa svojim spasiocem Dobrilo. I nije prošlo mnogo, uradili su kako ih je savjetovao. Prodali su Dobrilu kuću. A za te pare kupili su jedan mali stan na Zabjelu. I od onda petočlana porodica Bojović, živi u 48m2 stana, ali se ne žale.
Od onda čuo je da je Dobrilo prodao kuću Darmanoviću poznatom trgovcu iz Podgorice. Nikad nije rekao za kolike pare. Ali sad kad prolazi vidi da je ovaj Darmanović, počeo da gradi uveliko. Kažu da je izmijenjen DUP. Da će da napravi veliki supermarket sa 3 etaže stambenog dijela.
Branka prodrmusa svoga supruga. Jer pomisli da ga je srce izdalo.
"Ubiću ga... Kunem se. Džukela jedna prevarantska!!!" - mucao je Pavle
"Koga? Šta pričaš, čovječe jesili pobenavio?"
"Rušitelje!" - reče Pavle - "Pogledaj iz tebe u onom separeu u dnu sale" - kroz zube pričajući i pokazivvajući glavom.
"Koga?" pitala je okrećući se Branka pošto nije mogla da dobro vidi.
Za stolom su sjedeli, smijali se i glasno pričali Dobrilo Radunović, Zoran Gradjević, Samardžić i Darmanović.
On je kao vozač šlepera za nekadašnji Agrokombinat "13 jul" iz Podgorice, a kasnije početkom devedesetih kao samostalni autoprevoznik na medjunarodnim turama, veoma dobro zaradjivao. Ali je zato vrlo rijetko bivao kući. Branka je zato vukla čitav dom na svojim plećima. Trudila se da mu te dane pauze izmedju dvije ture, kada je boravio kući ne zagorčava stalnom pričom o njenim problemima sa ogromnim obavezama.
Od svoje uštedjevine, usjeli su da kupe plac u Gornjoj Gorici uz sami Nikšićki put. Na jednoj od najboljih lokacija, na samoj raskrsnici. Počeli da grade veliku kuću, na 3 sprata. Pavle je želio da obezbijedi sva svoja tri sina. Da za svakog bude po jedna etaža.
Nisu imali vremena za sebe. A porodični problemi koji su ih t8štali zadnjih godina, potpuno su im skrenuli misli od bilo kakvog provoda i pjesme. Zato ovo veče je bilo nešto posebno za njih dvoje. Poslije tolikih godina malo da se provesele. Došli su u poznati stari restoran "Jugoslavija" gdje se svirala narodna muzika. Gdje je ponekad Pavle umio sa prijeteljima da izadje. Iako ih je imao malo u Podgorici.
U ovakvom pravom kafanskom ambijentu osjećali kao kod kuće, jer oni su bili jednostavni, ne mnogo obrazovani ljudi iz naroda. Bez trunke želje za glamurom i luksuzuom. Ali, nešto je prekinulo ovo njihovo veselje...
Pavlu je pogled negjde odlutao. Kao da Je mogao da vidi neke sekvence filma sa unutrašnje strane kapaka. Sav je utonuo u sebe. Vratile su mu se slike, na najgori dan u njihovom životu. Kada je gradjevinski inspektor Zoran Gradjević u pratnji bagera i kamiona, došao da im ruši kuću. To je bio pakao za porodicu Bojović, koji je ostavio dugok trag u njihovim dušama...
Sjetio se kad je njegov prijatelj Dobrilo Radunović, viši policijski inspektor, došao pred njihovu već napola srušenu kuću.
"Dobrilo, brate, tebe kao da je sam Bog poslao! Ulazi u kuću!" - govorio je ozareno ali i usplahireno Pavle.
"Šta je ovo mili brate!?" - govorio je Dobrilo gledajući u gornje spratove kuće. Svaki vanjski i unutrašnji zid, je imao ogromnu rupu od udarca one gradjevinske mašine sa kranom i kugom, kojom se ruše bespravno podignuti objekti.
"Ne pitaj, velika nas je nevolja snašla. Danas su je bila inspekcija i počela sa rušenje. Znaš li ti tog inspektora Gradjevića?" - pričao je ubrzano Pavle, dok je njegov prijatelj odmahivao glavom i sjedao za sto u dnevnoj sobi prizemlja koje je jedino ostalo čitavo.
"Šteta, ja mišljah da možda uhvatimo neku vezu u inspekciju... E taj Gradjević, presjelo mu, je prije 15 dana ostavio rješenje o rušenju kuće. I dao nam rok da donesemo papire za kuću, inače će da pristupe uklanjanju divlje izgradjenih objekata! Ma da ne vjeruješ. Ja mislio da se neko sprda sa nama. Ko bi vjerovao da će stvarno da urade nešto ovako."
"Pa zar nemaš papire za ovu kuću, crni Pavle!?" - sa čudjenjem ga upita Radunović
"Ma nije da nemam papire. Mislim, imam za plac, ali kuća nije ucrtana. Ali znaš kako je to bilo prije 15 godina nije bilo ni ovih dupova ni gupova. Cijelo naselje je dignuto bez dozvole. Ja onako često na putu, nisam oko toga puno činio. Mada nisam ni umio, a nije se ni moglo." - pravdao se Pavle.
"Auu čovječe! Ti si ga baš zaglibio" - bilo je čak nekog prijekora u Dobilovom glasu -"Što ne ode u opštinu da izvadiš tu dozvolu, da ne gleda ovaj okolni narod bruku. Kao kakvom kriminalcu da ti dolaze inspektori u kuću. " coktao je Dobrilo.
"Ma bio sam bolan, kako nijesam. Kod nekog Samardžića u Sekretarijat za urbanizam. na koga me je uputio ovaj gradjevinski inspektor. Znaš li tog Samardžića slučajno?" - Pavle je gledao u oči svog prijatelja, kao da je tražio i iščekivao neku kopču ili vezu ne bili mu kako pomogao. Jer ipak je on inspektor MUPa. AliDobrilo je stiskao usta i odmahivao glavom.
"Nisam ti ja od tog posla." - objašnjavao je Radunović
"E tom Samardžiću predao zahtjev za legalizaciju objekta, da bi spriječio rušenje. I juče dobijem odbijajući odgovor. Odem da se požalim. Pokazao mi je objekat na nekoj njihovoj karti, da je označen crvenom bojom. što znači da je za rušenje. Po planu je predvidjena mala kuća - prizemlje i potkrovlje." - skoro da je pjenio Pavle.
"Pa što ne legalizuješ bar to?" - upita Dobrilo
"Ne može, jer je ucrtana kuća 10x10mw a meni temelji prelaze te gabarite, jer su 12x13."- uhvatio se za glavu Pavle. Više kao da mu je pala u ruku. Bio je očajan.
"I šta se onda desilo? Onda su ti sve ovo srušili danas!" - Dobrilo je gledao kako ćuti Pavle. Htjede kao da ga utješi. - "Pusti bolan, najgore se desilo. Važno je da ste živi i zdravi. Srediće se i ovo nekako."
"Ma nije to sve. Ima još nešto. Podigli su krivičnu prijavu protiv mene, po nekom novom zakonu. Eto ću još i u zatvor da idem!" - pogleda Dobrila u oči, da vidi da li će na ovo da odreaguje.
"Je li jes. Leleee, sve crnje od crnjeg. A kad su predali tu prijavu? Da vidim mogu li ti tu pomoć. Znam neke ljude u tužilaštvu."
"Daj da nazovem nekoliko telefona." Ozbiljnog lica, ustade Dobrilo. Uze telefon i izadje iz kuće, da ne bi slušali razgovore. Zadržao se podosta, skoro 20minuta. Pavlu i Branki i njihovim sinovima je bilo to kao godina.
Kad se vratio Dobrilo sjede i odlučnim glasom reče.
"Slušajte me dobro i ti Pavle i ti Branka. Situacija je ozbiljna. Provjerio sam, i jeste zaista. Predata je osnovnom tužiocu tvoj predmet. Tu nema šale i veze slabo pomažu. Sad je ova akcija rušenja bespravnih objekata po novom zakonu. Pošto nijesi potpisao zapisnik, jel tako?" - potvrdjivao je Pavle glavom - " Ako prodaš kuću sa placem, i to se prevede na drugo lice, moglo bi da se spasiš te odgovornosti. Čitav predmet bi se vodilo kao NN lice. I ja bih mogao da tu istragu razvodnim i da od toga ništa ne bude." - sugestivno je djelovao Dobrilo.
"Ah, kome da prodam, polusrušenu kuću bez papira? Sa takvim problemima. Šta ti je." - začudjeno će Pavle.
"Pa eto, i tu bi mogao da pomognem." - osmjehnuo se Dobrilo uz dramsku puzu. "Evo ja bi ti pomogao i kupio. Ako bude na moje ime, više niko neće mrdnut prstom oko toga."
"Što pričaš?" - iznenadiše se svi ukućani.
"Eto to što kažem. Imam neke pare, što sam zaradio, prodajući neku zemlju ljetos Rusima na primorju. Naravno ako si skroman. Da mi obarčunaš koliko te je koštao plac i gradnja prizemlja i to je to."
Do dugo u noć su ostali da pričaju sa svojim spasiocem Dobrilo. I nije prošlo mnogo, uradili su kako ih je savjetovao. Prodali su Dobrilu kuću. A za te pare kupili su jedan mali stan na Zabjelu. I od onda petočlana porodica Bojović, živi u 48m2 stana, ali se ne žale.
Od onda čuo je da je Dobrilo prodao kuću Darmanoviću poznatom trgovcu iz Podgorice. Nikad nije rekao za kolike pare. Ali sad kad prolazi vidi da je ovaj Darmanović, počeo da gradi uveliko. Kažu da je izmijenjen DUP. Da će da napravi veliki supermarket sa 3 etaže stambenog dijela.
Branka prodrmusa svoga supruga. Jer pomisli da ga je srce izdalo.
"Ubiću ga... Kunem se. Džukela jedna prevarantska!!!" - mucao je Pavle
"Koga? Šta pričaš, čovječe jesili pobenavio?"
"Rušitelje!" - reče Pavle - "Pogledaj iz tebe u onom separeu u dnu sale" - kroz zube pričajući i pokazivvajući glavom.
"Koga?" pitala je okrećući se Branka pošto nije mogla da dobro vidi.
Za stolom su sjedeli, smijali se i glasno pričali Dobrilo Radunović, Zoran Gradjević, Samardžić i Darmanović.
Kao što jednom rekoh: "Naslov za nastavak ce se sam pojaviti... sve u svoje vrijeme ..." :)
ОдговориИзбришиSamo neprijed!