Koliko sam puta uhvatio sebe, kao prošle nedjelje, da razmišljam o nekim visokim funkcijama na koje sam očekivao da ću doći. E, onda samo mogu da gledam kako se ta mjesta popunjavaju na način koji se meni ne svidja. I kako to biva u ovakvim situacijama, počinjemo da se nerviramo, da se uporedjujemo sa nekim od tih "sretnika", misleći da smo valjda bolji. Ponekad idemo dotle da ih čak i ogovaramo kako bi sebe uzdigli u svojim i tudjim očima, a njh ponizili.
Ali usred takvih misli, gotovo negativnih, vidjeh jedan mali naslov u sred knjige koju sam prelistavao, na kojem je pisalo "PRIZEMLJI SE!". To me je dobro opomenulo! Kao da me je sam Bog ukorio.
Sjetih se jednog mudrog savjeta starog sveštenika, kada sam prije 6 godina išao na svoju prvu veću funkciju u životu. Rekao mi je tada da držim za prijatelje ljude koji će me spuštati na zemlju tj. prizemljivati onda kad počnem da "letim" u svojim planovima.
Završio sam vazduhoplovnu školu, u kojoj smo učili sve faze leta vazduhoplova. Ključna i kritična faza je kad se otvara stajni trap i kad avion počinje sletanje. Sigurnost leta počiva na pilotovom umjeću prizemljivanja.
U Knjizi Otkrivenja na jednom mjestu se daje fenomenalna slika samog trona Božijega, oko kojeg se dešava procesija, prikazuju se andjeli neprestano slave Boga: "Svet, svet, svet je Gospod svedržitelj, koji bijaše, koji jeste i koji će doć!". Na sred trona sjedi Jaganjac Božiji a oko njega 24 starješine koji neprestano ničice padaju pred njim i bacaju vijence (krune) sa svojih glava pred Njegove noge i slave Boga za sve što je učinio, čini i činiće.
Kako je moguće da ove 24 starješine iznova bacaju svoje krune pred Gospodom, pitamo se? Kad jednom basiš krunu, to je to, nema više. Ali postoji odgovor u karakteruju onoga kojeg slave. To nije neki opasni, strogi i slavoljubivi čiča koji uživa što ga tako snishodljivo slave. Ne, to je Jagnje, najnežnije od svog stvorenja, koje je prepuno zaraslih rana u ovoj viziji. Rana, jer se ponizio do neslućenih granica, do same smrti na sramnom krstu. Da bi platio cjenu za naš grijeh.
Kao da se može vidjeti kad Jagnje ustaje i podiže one starješine koje ničice leže pred njim, učvršćuje ih i iznova ima stavlja zlatni vjenac (krunu) na glavu. E, upravo u tome je veličina ovih starješina koje su na najvišem položaju u čitavom univerzumu. U tom procesu prizemljivanja i bacanja kruna pred Onim koji ih je uzdigao i okrunio, leži njihov visok položaj i autoritet. Onome koji im je dao vijenac svoje slave, oni daju slavu, čast i hvalu. Iznova i iznova.
"Kao što je na nebu, nek bude na zemlji", zar ne kaže tako Očenaš? Svaki put mi starješine i ljudi koji imaju neki položaj, kada vidimo u životu da smo primili vjenac slave na svoju glavu, trebamo se PRIZEMLJITI. U ovom kontinuiranom prizemljivanju, kao u ovoj viziji, leži tajna "letjenja". Mi možemo i trebamo, i mi ćemo "letjeti na visoka mjesta", ali samo ako "otvorimo svoj stajni trap". Jer samo na koljenima se može stići do njih! Tek kad "padnemo ničice" tj. licem prema podu, možemo ugledati "otvoreno nebo" i krotkog Jaganjca koje tebe i mene podiže i stavlja nam novu krunu na glavu, još sjajniju i još raskošniju. Takav tek možeš vladati nad mnogima, bez zavisti, ponosa i oholosti. Zato prijatelju, PRIZEMLJIMO SE!
Ali usred takvih misli, gotovo negativnih, vidjeh jedan mali naslov u sred knjige koju sam prelistavao, na kojem je pisalo "PRIZEMLJI SE!". To me je dobro opomenulo! Kao da me je sam Bog ukorio.
Sjetih se jednog mudrog savjeta starog sveštenika, kada sam prije 6 godina išao na svoju prvu veću funkciju u životu. Rekao mi je tada da držim za prijatelje ljude koji će me spuštati na zemlju tj. prizemljivati onda kad počnem da "letim" u svojim planovima.
Završio sam vazduhoplovnu školu, u kojoj smo učili sve faze leta vazduhoplova. Ključna i kritična faza je kad se otvara stajni trap i kad avion počinje sletanje. Sigurnost leta počiva na pilotovom umjeću prizemljivanja.
Kako je moguće da ove 24 starješine iznova bacaju svoje krune pred Gospodom, pitamo se? Kad jednom basiš krunu, to je to, nema više. Ali postoji odgovor u karakteruju onoga kojeg slave. To nije neki opasni, strogi i slavoljubivi čiča koji uživa što ga tako snishodljivo slave. Ne, to je Jagnje, najnežnije od svog stvorenja, koje je prepuno zaraslih rana u ovoj viziji. Rana, jer se ponizio do neslućenih granica, do same smrti na sramnom krstu. Da bi platio cjenu za naš grijeh.
Kao da se može vidjeti kad Jagnje ustaje i podiže one starješine koje ničice leže pred njim, učvršćuje ih i iznova ima stavlja zlatni vjenac (krunu) na glavu. E, upravo u tome je veličina ovih starješina koje su na najvišem položaju u čitavom univerzumu. U tom procesu prizemljivanja i bacanja kruna pred Onim koji ih je uzdigao i okrunio, leži njihov visok položaj i autoritet. Onome koji im je dao vijenac svoje slave, oni daju slavu, čast i hvalu. Iznova i iznova.
"Kao što je na nebu, nek bude na zemlji", zar ne kaže tako Očenaš? Svaki put mi starješine i ljudi koji imaju neki položaj, kada vidimo u životu da smo primili vjenac slave na svoju glavu, trebamo se PRIZEMLJITI. U ovom kontinuiranom prizemljivanju, kao u ovoj viziji, leži tajna "letjenja". Mi možemo i trebamo, i mi ćemo "letjeti na visoka mjesta", ali samo ako "otvorimo svoj stajni trap". Jer samo na koljenima se može stići do njih! Tek kad "padnemo ničice" tj. licem prema podu, možemo ugledati "otvoreno nebo" i krotkog Jaganjca koje tebe i mene podiže i stavlja nam novu krunu na glavu, još sjajniju i još raskošniju. Takav tek možeš vladati nad mnogima, bez zavisti, ponosa i oholosti. Zato prijatelju, PRIZEMLJIMO SE!
Коментари
Постави коментар