Evo se sprema kiša, a nikako da padne. Ceca je priželjkuje zbog bašte koju gaji i zaliva, i baš podjeli jednu dobru misao, o tome kako su ove mlade biljke nežne i osjetljive. Potrebna im je jedna dobra proljećna kiša da bi ih duboko zalila i da bujnije krenu da rastu. Bez zalivanja ne bi imale neku šansu pored korova. A za razliku od ovih biljcica sa plitikim korjenom, odmah pored bašte raste velika Polovnija od 7 metara, njoj uopšte nije potrebno zalivanja. Ne zavisi od atmosferskih promjena, jer njeni korijeni dosežu duboko u zemlju. Usadjena je tik pored jednog podzemnog izvora, "krkora" kako ga zovu ovdje mještani. Ovo drvo cvjeta i grana se na sve strane, jer crpi snagu iz dubine zemlje.Ovih zadnjih mjeseci od kada mi je izašla knjiga, bio sam u prilici da često pričam o tome, otkud mi inspiracija, otkud da sam se bavio tako dubokim temama, da sam pisao o Bogu i td? Možda nekome djeluje nesuvislo da se neko ulazi u neke dublje teme, da istražuje neke životne istine i razmišlja o suštini života i misli o Bogu. Neki radije žive svoj svakodnevni rutinski život, pod sloganom "imam ja puno svojih briga na poslu i u kući, ne trebaju mi ta mozganja i filozofiranje. Šta imam od toga? Pa ako ima Boga nek baci sa tog neba neku kintu, pa ćeš da vidiš umijeće življenja!".
Ali nema ni para sa neba, a kriza sve veća. Presušuju novčanici. Prijateljske podrške sve manje. I šta činiti? Neko mi reče a i ja ponovih nekoliko puta: "Kad stvarnost postane nepodnošljiva, ljudi idu u metafiziku!". Nažalost mi smo takvi ljudi, tek kad nam prigusti, kad postane neizdrživo, onda se hvatamo za glavu, i tek onda se okrećemo ka nebu i vapimo: "Pomozi Bože. Daj nam kišu. Ginemo u ovoj suši i oskudici!". I zaista možda ova kriza i neke druge životne suše, podjednako pritiskaju svakoga, ali nije svima isto. Neki venu, a neki postojano napreduju. Neki se kukaju i psuju na Boga, a neki uspjevaju da sačuvaju mir i sklad.
Zašto? Jer postoje neki ljudi kao što je ova Polovnija u našoj bašti. Koja je uvjek puštala duboko svoje korjene. Koja nije ostala površna i plitka, da zavisi hoće li je ko obići, hoće li je zaliti, hoće li se smilovati. Koja ne zavisi od vremenskih prilika i neprilika. Ima li kiše ili nema kiše. Ne, jer ova Polovnija se godina svojim granama i krupnim listovima iznova ispružala ka Nebu, a svojim korjenom išla duboko ispod površine tla, da pronadje te unutarnje snage tj. podzemne izvore koji ne nikad presušuju. i ne samo da je niko ne mora zalivati i izdražavati, već je sama postala izvorom za druge. Na njenim granama danas cvjetaju krupni ljubičasti medonosni cvjetovi, oko kojih se skupljaju gladne pčele da se napoje, a koje su i prezimile od njenoga nektara.
Ali nema ni para sa neba, a kriza sve veća. Presušuju novčanici. Prijateljske podrške sve manje. I šta činiti? Neko mi reče a i ja ponovih nekoliko puta: "Kad stvarnost postane nepodnošljiva, ljudi idu u metafiziku!". Nažalost mi smo takvi ljudi, tek kad nam prigusti, kad postane neizdrživo, onda se hvatamo za glavu, i tek onda se okrećemo ka nebu i vapimo: "Pomozi Bože. Daj nam kišu. Ginemo u ovoj suši i oskudici!". I zaista možda ova kriza i neke druge životne suše, podjednako pritiskaju svakoga, ali nije svima isto. Neki venu, a neki postojano napreduju. Neki se kukaju i psuju na Boga, a neki uspjevaju da sačuvaju mir i sklad.
Zašto? Jer postoje neki ljudi kao što je ova Polovnija u našoj bašti. Koja je uvjek puštala duboko svoje korjene. Koja nije ostala površna i plitka, da zavisi hoće li je ko obići, hoće li je zaliti, hoće li se smilovati. Koja ne zavisi od vremenskih prilika i neprilika. Ima li kiše ili nema kiše. Ne, jer ova Polovnija se godina svojim granama i krupnim listovima iznova ispružala ka Nebu, a svojim korjenom išla duboko ispod površine tla, da pronadje te unutarnje snage tj. podzemne izvore koji ne nikad presušuju. i ne samo da je niko ne mora zalivati i izdražavati, već je sama postala izvorom za druge. Na njenim granama danas cvjetaju krupni ljubičasti medonosni cvjetovi, oko kojih se skupljaju gladne pčele da se napoje, a koje su i prezimile od njenoga nektara.
Коментари
Постави коментар