Пређи на главни садржај

POLOVNIJA

Evo se sprema kiša, a nikako da padne. Ceca je priželjkuje zbog bašte koju gaji i zaliva, i baš podjeli jednu dobru misao, o tome kako su ove mlade biljke nežne i osjetljive. Potrebna im je jedna dobra proljećna kiša da bi ih duboko zalila i da bujnije krenu da rastu. Bez zalivanja ne bi imale neku šansu pored korova. A za razliku od ovih biljcica sa plitikim korjenom, odmah pored bašte raste velika Polovnija od 7 metara, njoj uopšte nije potrebno zalivanja. Ne zavisi od atmosferskih promjena, jer njeni korijeni dosežu duboko u zemlju. Usadjena je tik pored jednog podzemnog izvora, "krkora" kako ga zovu ovdje mještani. Ovo drvo cvjeta i grana se na sve strane, jer crpi snagu iz dubine zemlje.

Ovih zadnjih mjeseci od kada mi je izašla knjiga, bio sam u prilici da često pričam o tome, otkud mi inspiracija, otkud da sam se bavio tako dubokim temama, da sam pisao o Bogu i td? Možda nekome djeluje nesuvislo da se neko ulazi u neke dublje teme, da istražuje neke životne istine i razmišlja o suštini života i misli o Bogu. Neki radije žive svoj svakodnevni rutinski život, pod sloganom "imam ja puno svojih briga na poslu i u kući, ne trebaju mi ta mozganja i filozofiranje. Šta imam od toga? Pa ako ima Boga nek baci sa tog neba neku kintu, pa ćeš da vidiš umijeće življenja!".
Ali nema ni para sa neba, a kriza sve veća. Presušuju novčanici. Prijateljske podrške sve manje. I šta činiti? Neko mi reče a i ja ponovih nekoliko puta: "Kad stvarnost postane nepodnošljiva, ljudi idu u metafiziku!". Nažalost mi smo takvi ljudi, tek kad nam prigusti, kad postane neizdrživo, onda se hvatamo za glavu, i tek onda se okrećemo ka nebu i vapimo: "Pomozi Bože. Daj nam kišu. Ginemo u ovoj suši i oskudici!". I zaista možda ova kriza i neke druge životne suše, podjednako pritiskaju svakoga, ali nije svima isto. Neki venu, a neki postojano napreduju. Neki se kukaju i psuju na Boga, a neki uspjevaju da sačuvaju mir i sklad.
Zašto? Jer postoje neki ljudi kao što je ova Polovnija u našoj bašti. Koja je uvjek puštala duboko svoje korjene. Koja nije ostala površna i plitka, da zavisi hoće li je ko obići, hoće li je zaliti, hoće li se smilovati. Koja ne zavisi od vremenskih prilika i neprilika. Ima li kiše ili nema kiše. Ne, jer ova Polovnija se godina svojim granama i krupnim listovima iznova ispružala ka Nebu, a svojim korjenom išla duboko ispod površine tla, da pronadje te unutarnje snage tj. podzemne izvore koji ne nikad presušuju. i ne samo da je niko ne mora zalivati i izdražavati, već je sama postala izvorom za druge. Na njenim granama danas cvjetaju krupni ljubičasti medonosni cvjetovi, oko kojih se skupljaju gladne pčele da se napoje, a koje su i prezimile od njenoga nektara.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski