(NE)ZASLUŽENI ODMOR

Sjećam se koliko puta je meni i Ceci propao "zasluženi" godišnji odmor. Odemo umorni, razdražljivi i sve to u nekoj žurbi da bi se poštopoto odmorili. Mi bi da pobjegnemo od nekih poslovnih problema, stresova i pritiska, a ono nas, kad stignemo na željenu destinaciju, sve isto sačeka. Ista ona vrućina u stomaku i nervna iscrpljenost, pa nas loš smještaj ili neka slaba usluga lako izbaci iz takta, pa se svadjaš sa svima živima. Pa i kad je dobar smještaj, onda nam se djete razboli čim stignemo na more, pa umjesto odmora samo se dodatno iscrpimo od cjelovječernjih skidanja temperatura, povraćanja, nespavanja i sl. Vraćamo se poslije takvog odmora pokisli kao miševi, na svoja radna mjesta gdje trebamo nastaviti sa trkom, sa jednom misli da je za pravi odmor, mirne dane i počinak potrebno nešto više od obične fizike neaktivnosti u nekom hotelu sa 3 i više zvjezdica.

Danas je subota, ne znam koliko ljudi zna, da ta riječ potiče od hebrejske rijči Šabat, koja znači počinak tj odmor. Šabat tj. 7 dan se kao poseban praznik, tako strogo praznovao u davna vremena, da je bilo kažnjavan smrću kamenovanjem neko ko bi radio na subotnji dan. Taj praznik je praznovan u znak slavljenja božijeg stvaranja, jer je Bog stvorio sve u šest dana, a onda je sedmi dan počinuo (Šabat) od svih djela svojih.
Kad kažemo počinuo, to nije neki puki odmor, kao da se Gospod iscrpio od tog "mukotrpnog" stvaranja pa Mu je onako zadihanom trebalo neko "izležavanje". Pet dana stvarao je nebo, zemlju, biljke, životinje, onda je šestog dana stvorio čovjeka, i pogledao je i rekao "Vidim da je sve dobro". Počinak je došao od svjesti o cjelovitosti, potpunosti i savršenosti djela koje je učinjeno. Da mu nije bilo nikakve mane.
Dodao bih još jednu stvar za razmišljanje. šta je čovjeka sačekalo kad je bio stvoren šestog dana? Šabat, ga je dočekao!Bog je čovjeka odmah uveo u svoj odmor, bez da je išta morao učini ili zasluži.

I dolazimo do prave suštine - kod Boga nema "zasluženog odmora"! Nema to, radio sam, mučio se, sad ću malo da odmaram, pa nastavljam sa svojim mukotrpnim radom itd itd. Nema onog toliko sam se trudio, radio danonoćno, a sad ću malo da batalim i odem na duži "zasluženi odmor", valjda je to pošteno, zar ne Bože? "Pa i mi cigani imamo dušu!", što bi neki rekli :)

Ne! Odmor ne dolazi kao potvrda da smo dugo radili, već da kad smo uradili ispravnu stvar! Taj unutrašnji spokoj zbog svijesti da ono oko čega smo se trudili je dobro i da je uradjeno dobro, to je božiji odmor. Jer "Nema mira (počinka) bezbožniku..." uporno ponavlja starozavjetni psalmista. Teško da ćemo naći odmora ako se činili neko zlo, ma koliko truda da smo u to uložili. Subota je praznik samo za one koji su dobro činili. Zato svaki dan možemo ući u taj šabat, da nam bude subota, ali samo ako je naše djelo dobro, potpuno i cjelovito. Ako smo učinili ono što je bio naš dio, možemo okusiti slast ove božije tajne počinka i odmora.

A otićiću još dalje i još dublje, iako će djelovati možda kontradiktorno. Bog daje isključivo "nezasluženi" odmor. Ovaj odmor počiva na svjesti da Bog od nas ne traži neko mučenje da bi nas prihvatio. Da ćemo moći da se odmorimo, jedino ako smo u znoju lica svoga jeli svoj hljeb. Naprotiv, šabat je pripadao čovjeku, prije nego je učinio ikakvo nazovi "dobro" djelo. Samo onaj koji zna da njegov poslovni i životni uspjeh ili zdravlje djece, ne zavisi od količine nekakvih dobrih djela, i besanih noći požrtvovanog i vrijednog rada, može da razumije ovaj "nezasluženi počinak". Ne zbog nekakvih naših podviga već isključivo zbog savršenog djela koje je Bog učinio na krstu za nas, može se ući u ovaj odmor.
Promislimo, kako se možeš ikad odmoriti ako misliš da samo od tebe zavisi tvoja egzistencija i egzistencija tvoje djece. Pa znam najmanje deset dobrih i uspješnih preduzetnika, za koje mislimo da zbog puno para uživaju na Karibima, nikad nisu se odmorili ljudski, jer nijesu smjeli da napuste svoju firmu na više od nekoliko dana, misleći da bi se sve njihovo raspalo kad njih ne bi bilo. Pa i tad kad odu negdje, non stop su na telefonima sa svojim saradnicima, bez sekunde stvarnog odmora, um im je uvjek uključen, duša nespokojna, kao što je bila i meni i Ceci na našim "zasluženim odmorima. Sve dok nijesmo duboko u svom srcu, ali zaista povjerovali Bogu da je on u poptunoj kontroli nad nama i svim našim što posjedujemo. Da sve što imamo je po Njegovoj nezasluženoj naklonosti prema onima koji su Njegovi i koji mu vjeruju. Kad shvatiš da onaj hljeb koji jedeš za ručak je zbog Njegove milosti, a ne zbog tvojih ili mojih zasluga, počinješ da se ne brineš kako ćeš nešto steći ili održati ono što si već stekao.
U tome je tajna ove današnje subote, u kojoj smo zaista imali miran dan, i lijep porodični ručak, da sam se baš odmorio, iako sam imao veoma tešku i nespokojnu radnu nedjelju punu negativnih informacija. Ali se ne brinem jer mogu da baštinim trenutke "nezasluženog odmora" zahvaljujući Njemu!