субота, 03. март 2012.

NAJBOLJI ILI JEDINSTVENI

Komentarišući društvene probleme u Crnoj Gori, ne samo sad već od kad pamtim, od 80tih pa na dalje, moj otac je često znao reći: "Upropastiće nas prosječnost!". Prosječnost na svim nivoima i u svim oblastima. Kriterijumi za zapošljavanje i za napredovanje, kod nas na balkanu su od vajkada, bili najblaže rečeno, "drugačiji" nego u svijetu. Iako smo prošli neku vrstu tranzicije iz jednopartijskog sistema ka današnjoj demokratiji, čini mi se da se malo toga zaista promjenilo po ovom pitanju. Zato ne čude neke najnovije kritike naše društvene stvarnosti, koje se zalažu za neku vrstu meritokratije, gdje bi se stvorili neki objektivniji i mjerljiviji kriterijumi da bi neko mogao da dodje na pozicije autoriteta. To bi popularno rečeno značilo da je dominantan uslov za napredovanje CV (radno iskustvo, stručnost i rezultati) a ne neka druga pripadnost partiji, naciji i sl.
Pisao sam već o tome kako sam gledao svog oca koji je izučavao svoju struku do kraja svog života. Bio je agronom po struci - smjer stočarstvo. Mogao bih da ustvrdim da je za svog vremena, bio možda najbolji stučnjak za uzgoj goveda, svinja i koza u Crnoj Gori.

Ali priča o prosječnosti se ne zasniva na priči o tome kako treba biti najbolji u svome selu ili svome gradu! Pobjediti nekog! Baciti kamena sa ramena dalje od ostalih. Pitanje prosječnosti ne zasniva se na konceptu biti bolji od drugih ili prvi na tabeli. Pitanje je mnogo složenije.

Ono što je ljudima možda dovoljno dobro, Bogu svakako nije. Ne znači ni Bogu, ali ni nama nije za utjehu da smo što smo bolji od drugih, od ovog ili od onog.
Mnogo važnije od toga biti najbolji, je biti jedinstven. Ali ne to kao da budemo jedini koji radimo to nešto, pa da insistiramo na različitosti i originalnosti. Ne, to je nešto mnogo ličnije. Trebamo raditi ono što mi jesmo, i to da radimo najbolje što možemo. I tu se primičemo autentičnoj svrsi za naše živote.

Na primjer, ako si agronom pa još ako si specijalizovan za uzgoj goveda, onda radi to posvećeno, usvršavaj se do svojih granica. Ne da bi bio bolji od svih pet agronoma u Crnoj Gori, već budi najbolje što možeš da bi mogao ostvariti punu svrhu svog poziva. Tako da se možda čuje za tebe i preko svih granica, zato što si pronašao neke nove i zdravije načine ishrane životinja i sl.
To je isto ono što priča jedan moj prijatelj koji pravi hrišćansku muziku i slavi Boga u Crkvi. Imao je veliki talenat za sviranje, I svirao je bolje od ostalih, pa bi svake nedjelje njemu davali gitaru koja je stajala u crkvi da svira.
Ali onda jednog dana, kada je shvatio ovaj princip službe o kome danas želim da pišem. Uzeo je gitaru, pa je vježbao svaki dan, ne samo nedjeljom, kako bi odradio nešto što niko drugi nije znao. Ne, nije mu bilo to važno, htio je da dosegne svoje granice, da ostvari sebe i pronadje ični poziv.
Kaže da kad je počeo da vježba svaki dan, koliko se stvari otvorilo u njegovoj glavi, shvativši koliko je imao da nauči i koliko zadovoljstvo mu je to pričinilo. Sebe je ispunjavao nečim posve novim, a njegova muzika kada ga sada slušate, je nešto izuzetno, nešto savršeno, što zaista može proslaviti Boga.
Nije to samo za muziku svojstveno. To može biti i ovo moje pisanje ili možda pravnički poziv ili bilo šta drugo. Važno je da se pronadjemo u tome što su naši talenti, i da onda ih razvijemo do krajnjih granica, do savršenstva.
Jer mnogo je prosječnih službenika i radnika oko nas. Koji mrze i otaljavaju svoj posao. Da je gadno i njima koji rade, a još gadnije onima kojima služe. Mnogo je onih koji su pohvatali osnove nekog svog posla, i koji kažu, to je to, sad sam sve naučio, ne treba mi više ništa. I u stanju su tako da gule i po 20 i 30 godina na jednom radnom mjestu, jedno te isto. Nikad ništa da usavrše, nikad da napreduju u nečemo. I onda dodje neki tehnološki ili drugi napredak, i već se nalaze na spisku za tehnološke viškove i sl.
A vrlo je malo onih koji su pronašli sebe, i sa nekom strašću vježbaju i usavršavaju se. Uče i rade sve bolje i bolje. Nije njima satisfakcija što su najbolji npr tehnolozi u svojoj firmi. ne znači im što imaju 10% veću platu od svih ostalih. Ne, oni idu dalje, oni istražuju i neprestano uče nešto novo. I vrlo brzo pred njima se otvaraju neslućane mogućnosti i nove ponude za posao. Za neke je preuska Crna Gora i ostvare svoju svjetsku slavu.
Oni se ne utrkuju sa drugima, ne uporedjuju se. Oni traže i pronalaze sebe i ispružaju se do svojih granica i pobjedjuju. Oni svakako nijesu more prosječnosti, koje nas preplavljuje. Oni su jedinstveni, a time i čudesni, pa je njihovo djelo, milozvuk za Božije uši, kao pjesma onog mogu prijatelja kojeg sam pominjao. Došli su do punine svojega rasta, i nije bitno jesu li bolji ili gori od nekog tamo. Za Onog koji ih je sazdao, oni su ponos i hvala, oni su upravo ono za što su i stvoreni.