Пређи на главни садржај

MLIJEKO

Ljudmila Simović, rođena Zanković, bila je mlada majka. Kao uspješna i ambiciozna poslovna žena, već sa 30 godina postala je izvršna direktorka Primorke iz Bara. Problemi su se javili kad je ostala trudna. Vlasnik kompanije nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je njegova glavna menadžerka mjesecima na porodiljskom odsustvu . Ljudmila je bila razapeta izmedju svoje dvije važne uloge u životu. Njen suprug Saša Simović, bio je uspješan mlad bankar, direktor filijale Podgoričke banke u Baru. Imali su dobar i aktivan život, u porodičnoj kući njegove supruge, tik pored Sutomorske plaže. Kad su se navršila 3 mjeseca od porođjaja Ljudmila je samonicijativno odlučila da se vrati svojim obavezama i prekine bolovanje. Problemi u kompaniji su to nametali. Iako joj to nije rekao, osjećala je da je vlasnik napumpan do pucanja.
Ali mlijeko je još teklo.Morala je da odbije od sise svoju malenu ćerkicu Jelenu sa nepuna tri mjeseca. Ostavila je njenoj majci da se brine za nju, dok je na poslu. Nakon prvog dana pozdravljanja i lijepih riječi, na poslu je počela prava drama. Mlijeko nije htjelo da joj stane, grudi su joj bile ogromne, došle su do pucanja. Djete su mogli da odbiju od sise, ali ne i mlijeko od svojih grudi. Ali saznala je nešto veoma opasno, Podgorička banka je trebala da stavi na prodaju paket akcija Primorke koje su bile založene kao kolateral za neki kredit koji je podigao njen vlasnik.
Vlasnik kompanije je e pozvao Ljudimilu i nevjerovatno drsko ju je stavio pred težak izbor: "Samo da znaš, ukoliko sjutra tvoj muž stavi moje akcije na prodaju, ti možeš odmah da se kupiš odavde! Jesi li me razumjela?" - skoro da je viknuo.
Ljudmila, inače veoma odlučna i hrabra žena, pretrnu. Ovakvu grubu igru nije mogla da zamisli i u noćnim morama.
"O čemu pričate!? Kakve veze moj muž ima sa vašim akcijama. On je samo direktor filijale. Ovi njegovi šefovi iz Podgorice odlučuju o svemu." - suzdržavala se Ljudmila.
"Ja sam ti rekao što sam imao. Ne bude li se zaustavila ta prodaja sjutra, ti nisi više izvršna direktorka. Tačka!" - bjesnio je Predsjednik.
"Ne mogu da vjerujem! Kakve ja veze imam sa vašim kreditom. Pa da se moj muž i pita za taj kolateral, kako ja kao izvršna direktorka Primorke mogu da ga spriječim? - gubila je kontrolu na sobom. Hormoni su joj podivljali, osjećala je talase vrućine na sebi - "Pa to nije fer nije profesionalno!"
"Neću valjda da ti ja objašnjavam šta treba da činiš. Pametna si ti ženica. Sjetićeš se šta treba da radiš! A sad idi, imam nekog važnog posla." - mračno joj odbrusi Predsjednik.
Ljudmila se zaćuta, izlazeći zalupi vrata. Znala je da se tu više nema šta vraćati. Grudi su joj se stegle, jako je zabolješe, suze joj tiho krenuše niz lice a mlijeko joj prestade teći niz grudi.

NASTAVIĆE SE

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski