уторак, 27. март 2012.

STIŽE BROD

Ljudmila Simović Zanković je sjedjela u prvom redu velike sale. Danas je bio njen dan. Upravo je počinjala konstitutivna sjednica Skupštine Opštine Bar, kojom je predsjedavao najstariji odbornik. Utonula je u svoje misli, zvukovi oko nje su nestajali.
Sjećala se dana kad je ostala bez posla. Devet mjeseci se posvetila Jeleni i suprugu. Mada se tješila činjenicom da je to vrijeme koje je svakako trebala posvetiti svome djetetu , ipak bila je nespokojna jer nije uspijevala naći sebi adekvatan posao. Ako je i bila samouvjerena dok je radila, ova pauza je ipak destabilizovala i donekle poljuljala njeno samopouzdanje. Često bi joj na um dolazile riječi njenog strogog oca, koji ju je kritikovao da je neozbiljna, i da nikad ne završava ono što započne. Bila je natprosječno inteligentna. Poslije srednje poljoprivredne škole u Baru, upisala je i završila u roku i to sa visokim prosjekom agronomiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu.
Ipak kako je vrijeme odmicalo, njene nade za novom šansom su se smanjivale. Duboko je bila istraumirana prethodnim radnim angažmanom. Puno je razmišljala o tom gdje je pogriješila. Kako ranije nije vidjela kakav je čovjek bio onaj koji ju je forsirao u karijeri, i od pripravnice je doveo do izvršnog direktora, smjenjujući sve pred njom. Očigledno je bila zaslijepljena svojim ambicijama, misleći da su ljudi na čije mjesto dolazi bili manje vrijedni. A to što su pričali svašta za novog gazdu, pravdala je principom: "Ko gubi ima pravo i da se ljuti!". Ipak od svega je jedino žalila za onim danom kada je prekinula svoje zakonom zagarantovano porodiljsko odsustvo i što je njenu ćerkicu uskratila najljepšeg osjećaja na svijetu, a to je dojenja.
Sve moguće poslovne prijatelje i rodjake je kontaktirala i molila za posao. Ali svaki put bi poslije tih razgovora oko posla bila jako uznemirena.
Jedino što bi je umirivalo su neki dani kad bi pješke otišla sama do crkvice Svete Petke kod Zagradja. Tamo bi stala, razmišljala i molila se, da Bog pogleda na nju i nepravdu koja joj je učinjena. I desilo joj se da je tokom molitve žmureći, vidjela jedan veći brod koji izlazi iz Luke i kreće negdje. Kao da je mogla čuti u sebi blagi očinjski glas koji kaže "Stani i čekaj. Ja šaljem brod!". Kao da je taj brod krenuo već odnekud, kao da se pripremalo rješenje za nju. Ali najveći izazov, u danima koji su dolazili, je bio da čeka i da ne preduzima ništa. To je za njen temperament je bilo najteže. Da se umiri, i da čeka rješenje.
Dani su prolazili. Mjeseci takodje. Sva ona vizija je blijedila. I nije ostajala vjerna toj objavi, jer je i dalje tu i tamo pratila neke oglase. Ali ipak se trudila da ne uzima stvari u svoje ruke. Ponavljala bi tu rečenicu, kao nekakvu mantru: "Stani i čekaj Ljudmila! Stani i čekaj!". Morala je nešto obuzdati u sebi, što ranije nije znala da ima u sebi. Neko nestrpljenje. I nije prošlo ni tri mjeseca šansa se ukazala. Za nju je to bilo to skoro 9 mjeseci bez posla, kao devet punih godina.
Lokalni izbori u Baru su se završili. Za potpredsjednika Opštine trebao je biti imenovan Bogdan Simović, stric njenog supruga Saše. Kad su stvari postale izvjesne, otišla je sa mužem na razgovor. On im je obećao da će razgovarati sa novim gradonačelnikom, za neko mjesto u njegovom kabinetu. Ali primopredaja vlasti izmedju novog i starog predsjednika opštine je trebala da se obavi za nekih desetak dana, kad ističe četvorogodišnji mandat prethodnika.
Ali ne lezi vraže, već prekosjutra ju je zvao jedan njen bivši kolega Omer Subašić koji je bio šef računovodstva Primorke, a koji je postao Revizor u Državnoj revizorskoj instituciji. Da joj je zakazao razgovor za posao u Marini, kod Predsjednika uprave, koji je njegov stari prijatelj.
I otvorila se nova šansa. Nije znala šta da misli. Primio ju je gospodin Pavlović. Na njeno zaprepaštenje, ponudio joj je mjesto izvršnog direktora Marine! Čovječe! Objasnio joj je da je kod njih u sljedeći ponedjeljak zakazana redovna godišnja sjednica Skupština akcionara, da će biti izabran novi Odbor direktora, a kasnije i novi menadzment. Ona nije mogla vjerovati. Pitala ga je tri puta da li je to sigurno, jer ima neke druge razgovore.
"Znaš ja nisam član neke političke partije. Jeste li se konsultovali?" - treći put je pitala Ljudmila
"Jesam pričao sam sa Ministrom. On je čuo za tebe sve najbolje. A imam i ja valjda neko diskreciono ovlašćenje da biram svoje saradnike!" - samouvjereno se smješkao Pavlović.
Ljudmila je došla kući poskakujući i slaveći Boga.
"To je taj brod Gospode, koji si poslao po mene. Marina je pristanište za brodove. Sve se savršeno uklapa. Haleluja, slava Tebi Bože!" - skoro da je zapjevala od sreće. Ostalo joj je samo da sačeka do ponedjeljka tj još 6 dana da se dese te sjednice skupštine i odbora direktora.
Ali već sjutra ju je nazvao Potpredsjednik Simović na mobilni telefon. Da joj javi dobru vijest.
"Mila, razgovarao sam upravo sa Predsjednikom o onome što smo razgovarali. Mogu ti reći da je veoma raspoložen da te angažujemo. Želi da te postavi za svog šefa kabineta." - radosno joj je govorio Simović.
"Zahvaljujem se!" - počela je skoro mucati Ljudmila, neznajući kako da se ponese u ovoj situaciji -"Gospodine Simoviću, ja moram da vam nešto saopštim. Ali ne znam kako... Uf"
"Šta se desilo?" - iznenadi se Potpredsjednik
"Znate. Juče sam obavila razgovor sa Pavlovićem, predsjednikom uprave Marine. Ponudio mi je mjesto izvršnog direktora..." - zaćuta i pocrvenje Ljudmila, da ju je mogao vidjeti njen sagovornik.
"I šta si odlučila?" - mjenjao je boju glasa Simović
"Pa znate, ja nisam mogla znati kako će da se završi vaš razovor sa Gradonačelnikom." - pravdala se nevješto Ljudmila.
"E šta mi radite. Dodje čovjeku da popizdi..." - već je bjesneo preko telefona Simović -"I kad si mislila to da mi kažeš!?"
"Pa... Stvarno mi je neprijatno. Oprostite molim vas" - skoro se zaplakala Ljudmila
"i šta ja sad treba da odbijem Predsjednika. Ajde zdravo Ljudmila i ubuduće nemoj da mi se javljaš po ovom pitanju! " - ljutito prekid vezu Simović.
Ljudmila je bila van sebe. Ona koja je je bila oličenje odgovornosti, dovela je i sebe i ljude oko sebe u ovu neprijatnu situaciju. Ogadila joj se čitava sitacija, da se nije mogla više obradovati. Posebno joj je bilo neprijatno, kako to da saopšti svom suprugu, jer je njegovog strica obrukala pred predsjednikom.
Posebno ju je zbunjivala vizija i riječ koju je dobila od Boga. Zbog te riječi ona je prihvatila odmah prihvatila ponudu za Marinu i eto došla u ovu neprijatnu i konfuznu situaciju. Došlo joj je samo da zaplače, da nekako olakša sebi.
Stigao je i taj ponedjeljak. Situacija je bila napeta. Osjećala je neku mučninu. Vjerovatno od treme. To je trebao da bude njen sretan dan, a ona je u duši ipak imala zebnju i nespokoj. Čekala je čitav dan poziv. Već je bilo pola tri, a niko joj se nije javljao. Mučila se sa sobom da ne okrene broj telefona, da ne ispadne nestrpljivica. Ali nije više mogla da se suzdrži i nazvala je. Poslije duže zvonjave, ipak joj se javio Pavlović.
"Šta se dešava gospodine Pavloviću. Nestrpljiva sam. Ne javljate se." - kao kroz smijeh je pričala Ljudimila, da prikrije svoju tremu i uzbudjenje.
"Vjeruj mi da ne znam. Ne znam šta se dešava." - nesigurnim glasom govorio je do juče samouvjereni Pavlović -"Odložena je sjednica, po nalogu SDP-a. Kažu da nije usaglašeno tvoje imenovanje. I da su potrebne nekakve konsultacije."
"Molim!" - zanijemjela je Ljudmila - "I šta sad."
"Ljudimila, oprosti molim te. Ovo mi se prvi put dešava u životu. Stvarno mi je neprijatno. Zvaću vas kad budem imao više informacija." - tinjavim glasom završavao je razgovor Pavlović.
Ljudmili je ostao telefon u ruci. Skamenila se. Opet je izigrana, znala je to, da nema ništa od Marine. A odbila je ponudu koju je dobila za posao u Opštini. Ostala je u nekom bezvazdušnom prostoru. Vakuum samo, ljudskih i Božijih obećanja.
I tako sjedeći u prvom redu kongresne sale Skupštine opštine Bar, sjećala se Ljudmila, kako je treći dan ujutru zazvonio telefon. Kao neka ruka koja ju je isčupala iz groba od svih mogućnosti koje su potonule. Zvali su je na razgovor kod Predsjednika Opštine Bar.
Tako je uskoro startovala kao šef kabineta predsjednika, pa ne dugo zatim kao sekretar za privredu opštine, pa potpredsjednica Opštine...
Dok je o tome razmišljala i odbornici su dizanjem ruke glasali. Tišinu u njenoj glavi, prekinule su riječi predsjedavajućeg:
"A sad pozdravimo pljeskom novu Predsjednicu Skupštine opštine Bar, gospodji Ljudmilu Simović Zanković, ujedno i najmladju predsjednicu koja je ikad imenovana u ovom visokom domu."
Pljesak je odjekivao salom, dok je Ljudmila išla da zauzme mjesto na čelu Skupštine. Ali ne ovaj pljesak već sjećanje na jedno davno objećanje, izmamilo je kratak osmjeh na njenom licu. I ona tiho prošaputa: "To je taj brod Jel da Gospode? Brod koji si bio spremio za mene! Hvala Ti!"