KOLIKO SMO VELIKI?

Svako je velik onoliko koliko je velik njegov Bog.

Nema ništa poraznije nego kad počnemo da racionalizujemo Boga. Da ga stavimo u neke naše aršine. Kao da ga možemo staviti u neku kutiju ili kao onog duha u lampi. Koju samo protrljaš i zamisliš želju.
Ali još poraznije je kad mislimo da su Njemu neke stvari nemoguće. Mi možda nećemo eksplicitno reći da ne vjerujemo u Boga, ali nas naše konstatacije demantuju, jer ih temeljimo na nekom svom negativnom iskustvu. Pa iz naših usta izlazi gorka voda, koja govori samo o porazima i navještava nesreću. Usta govore ono čega je puno srce. Pa kako onda kažemo, vjerujem ja ali...

A sjećam se vremena kad sam uzvjerovao. Eh, kako sam imao visoka očekivanja od Boga i kako sam vjerovao u čuda. Govorio bih: "Ako si zaista Bog, onda možeš učiniti i ovo što izgleda nemoguće!".

A danas, skoro da se stidim, kako lako spuštam kriterijume svoje vjere, zato što se neko vrijeme nije desilo to šta želim i u šta vjerujem. Ako se nije desilo to ne znači da neće. Ali oni koji vjeruju oni će istrajati i to dočekati i vidjeti.
Ali ne mi, nijesmo spremni da platimo cijenu vjere, lakše je da svoju nevjeru potkrepljujemo nekom teologijom i religijom. Tipa, nije mi sudjeno iliti nije volja Božija, nisam dostojan da to primim jer sam grešnik i ne zaslužujem bolje. I to je to, vrlo lako pristanemo na neko lažno mučeništvo, tačnije samosažaljenje, a zapravo recimo iskreno - mi ne vjerujemo.

Razlog je to što je pogrešna naša predstava o Bogu. Kao da želi da nam nešto uskratiti, da nas kazni, da nije zainteresovan, na mu je nešto nemoguće. A svidja mi se ta versa iz Novog zavjeta: "Kad sam ti dao svog Sina, hoću li ti 8šta uskratiti!!!".
Kad je dao da Njogov jedinorodjeni Sin umre mučeničkom smrću umesto naših grijeha, da bi nas opravdao pred Bogom. Šta će nam biti uskraćeno!?! Kad je pobjedio smrt, šta mu je da nas iscjeli od bolesti, da nas nahrani, da nas obuče, da nas oženi i da nam dobar posao.
Problem je kad više nismo spremni da u to vjerujemo, jer je naš Bog neki mali i nemoćan. Kao kakva amajlija koju bi okacili oko vrata, ili na retrovizor našeg auta.
Želimo da postanemo veliki ljudi, ali kako ako ono u šta vjerujemo nije veće od svega i od svih naših problema. Zato i kažem svako je velik onoliko koliki je Bog u kojeg vjeruje. Jer ako mislimo da je neki problem veći od našeg Boga, onda će on za tebe i mene zauvjek ostati nerješiv i nepremostiv. Koliki ćemo onda biti? Mali.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane. Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda. Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski

Прикажи све

Vladimir Lajović Blog

Претражи овај блог