субота, 10. март 2012.

KOLIKO SMO VELIKI?

Svako je velik onoliko koliko je velik njegov Bog.

Nema ništa poraznije nego kad počnemo da racionalizujemo Boga. Da ga stavimo u neke naše aršine. Kao da ga možemo staviti u neku kutiju ili kao onog duha u lampi. Koju samo protrljaš i zamisliš želju.
Ali još poraznije je kad mislimo da su Njemu neke stvari nemoguće. Mi možda nećemo eksplicitno reći da ne vjerujemo u Boga, ali nas naše konstatacije demantuju, jer ih temeljimo na nekom svom negativnom iskustvu. Pa iz naših usta izlazi gorka voda, koja govori samo o porazima i navještava nesreću. Usta govore ono čega je puno srce. Pa kako onda kažemo, vjerujem ja ali...

A sjećam se vremena kad sam uzvjerovao. Eh, kako sam imao visoka očekivanja od Boga i kako sam vjerovao u čuda. Govorio bih: "Ako si zaista Bog, onda možeš učiniti i ovo što izgleda nemoguće!".

A danas, skoro da se stidim, kako lako spuštam kriterijume svoje vjere, zato što se neko vrijeme nije desilo to šta želim i u šta vjerujem. Ako se nije desilo to ne znači da neće. Ali oni koji vjeruju oni će istrajati i to dočekati i vidjeti.
Ali ne mi, nijesmo spremni da platimo cijenu vjere, lakše je da svoju nevjeru potkrepljujemo nekom teologijom i religijom. Tipa, nije mi sudjeno iliti nije volja Božija, nisam dostojan da to primim jer sam grešnik i ne zaslužujem bolje. I to je to, vrlo lako pristanemo na neko lažno mučeništvo, tačnije samosažaljenje, a zapravo recimo iskreno - mi ne vjerujemo.

Razlog je to što je pogrešna naša predstava o Bogu. Kao da želi da nam nešto uskratiti, da nas kazni, da nije zainteresovan, na mu je nešto nemoguće. A svidja mi se ta versa iz Novog zavjeta: "Kad sam ti dao svog Sina, hoću li ti 8šta uskratiti!!!".
Kad je dao da Njogov jedinorodjeni Sin umre mučeničkom smrću umesto naših grijeha, da bi nas opravdao pred Bogom. Šta će nam biti uskraćeno!?! Kad je pobjedio smrt, šta mu je da nas iscjeli od bolesti, da nas nahrani, da nas obuče, da nas oženi i da nam dobar posao.
Problem je kad više nismo spremni da u to vjerujemo, jer je naš Bog neki mali i nemoćan. Kao kakva amajlija koju bi okacili oko vrata, ili na retrovizor našeg auta.
Želimo da postanemo veliki ljudi, ali kako ako ono u šta vjerujemo nije veće od svega i od svih naših problema. Zato i kažem svako je velik onoliko koliki je Bog u kojeg vjeruje. Jer ako mislimo da je neki problem veći od našeg Boga, onda će on za tebe i mene zauvjek ostati nerješiv i nepremostiv. Koliki ćemo onda biti? Mali.