петак, 30. март 2012.

KO JE ONDA KRIV?

Anders Johansen, norveški ljekar, humanitarni radnik i misionar, trebao je krenuti sa autobiske stanice Berane na put za Beograd zajedno sa svojim prijateljem Draganom Jakšićem izbjeglicom iz Kosovke Mitrovice i direktorom nevladine humanitarne organizacije "Radosna Vijest" iz Berana. Ali, Dragana nije bilo na stanici, a autobus samo što nije krenuo. Trebali su zajedno da povedu sirotu četvorogodišnju djevojčicu Eminu Jovanović na operaciju u očnu kliniku "Sveti vid". Djevojčica je imala neku vrstu urođenog glaukoma, kojeg je trebalo odmah operisati da bi se izbjeglo slijepilo. Bila je jedno od petoro djece Suzane Jovanović, Romkin je koja je izbjegla iz Peći , sa Kosova i zajedno sa svojim sunarodnicima smjestila se u privremenom šatorskom naselju u Beranama. Kasnije su dobili nužni smještaj u kampu kojeg Beranci nazvaše "Riversajd". Ta prosta i skoro maloumna žena, živjela je sama. Za njom stiže glas da je svako od svoje petoro djece dobila sa nekim drugim muškarcem. Kako je živjela i izdržavala tu svu tu djecu djecu - to samo Bog zna. Preživljavali su od povremene humanitarne pomoći, a primala je neku minimalnu socijalnu pomoć. Ipak nikad nije dala da joj djeca prose na ulici. Borila se onako kako je umjela. Anders je od početka svog humanitarnog rada, dobio na srce ovu porodicu i uvijek je pomagao u skladu sa svojim mogućnostima.
Ali nije samo Suzana imala mjesta u srcu ovog norveškog humanitarca. Čitav taj napaćeni narod Bog je njemu stavio na srce. U Crnu Goru je stigao u sred NATO bombardovanja sa jednom ekipom "ljekara bez granica" da bi dao podršku u prihvatu izbjeglica i njihovom liječenju. Za razliku od ostalih, on je ostao i nastanio se u izbjegličkom kampu. Postao je pravo čudo za prognanike. Ljekar, koji je u Norveškoj mogao da solidno živi, ostao je tu, sa njima, i dijeli njihovu sudbinu. Oblačio je isto što i ljudi kojima je pomagao, jeo je isto što i oni, spavao na istim mjestima gdje i oni. Kupao bi se kad i oni. Neki su govorili da je on ludak. Jer, ono što je za njih bio životni imperativ ili zla sudbina, za ovog je bilo pitanje izbora i služenja Bogu. Anders bi na to odmahivao rukom, i govorio na lošem srpskom, koji je učio uz njih: "Ne mogu vam pomoći niti se moliti za vas ako ne živim kao vi.". Radio je za nekoliko hrišćanskih humanitarnih organizacija "Milosrdni samarićanin" i "Hljeb života", koje su uz humanitarnu pomoć, djelili i Jevanđelje. U njegovom skormnom domu, umjeli su slaviti Boga uz neke hrišćanske pjesme i moliti se Bogu za svoje potrebe.
Na te sastanke, dolazio je i Dragan Jakšić, dvadesetogodišnjak koji je tražio sebe u svom izbjegličkom životu. Izučio je stolarski zanat u srednjoj stručnoj školi u Beranama. Ali pošto je, za razliku od ostalih u kampu, znao po malo engleski jezik bio je od pomoći Andersu i humanitarcima prilikom njihovih posjeta Crnoj Gori. Anders je sa Draganom puno govorio o Bogu i polagao nadu da će Dragan u perspektivi moći da nastavi njegovu misiju. Registrovali su jedni nevladinu organitaciju koje se bavila humanitarnim radom. Ali, čini se da je Dragan više nade polagao u kontakte sa stranim organizacijama i mogućnost da napusti izbjeglički kamp i Berane. Nije sebe pronalazio u opciji da budućnost gradi pomažući ratom unesrećenim ljudima.
Tog dana Anders više nije mogao čekati , morao je kenuti na put. Dragan nije odgovarao na pozive. Ušao je u autobus zajedno sa malom Eminom. Morao je stići do noći, jer za sjutra ujutru zakazana operacija na klinici. Uspio je da preko svojih ličnih kontakata iz Norveške i Engleske obezbijedi 1400 eura. Novac je uplaćen na račun Draganove nevladine organizacije.
Čitav dan je bio čudan. Dragan se nije pojavio. Suzana je bila nervozna kad je trebala da pusti djete da ide u Beograd na operaciju. Žena nije znala kako će to sve da ide, kakve posljedice mogu nastupiti. Gdje će dijete spavati? Kad će se vratiti? Anders je bio u čudu. Pomučio se da uradi sve za dobrobit zdravlja ovog djeteta. Činilo mu se da ga drugi opstruiraju.
U autobusu je vladala čudna atmosfera. Svi su nešto komentarisali . čitajući dnevne novine. Ništa baš nije mogao da razumije.
Nakon nepun sat puta, na prelazu kod Ribarića, na putu ka Novom Pazaru, policijska patrola je zaustavila autobus. Legitimisali su putnike.. Došli su i do Andersa.Policajac mu je uzeo dokumenta. Konsultovao se radio vezom I zamolio Andersa da napusti autobus. Bio je bio uhapšen. Sirota djevojčica policijskim kolima odvedena je za Berana.
Nakon dva dana Anders Johansen je uz policijsku pratnju priveden istražnom sudiji Osnovnog suda u Rožajama. Čekali su prevodica kako bi mogli povesti kvalitetnu istragu. Dodijeljen mu je advokat po službenoj dužnosti jer je odbio za angažuje advokata, govoreći neprestano da je u pitanju veliki nesporazum i greška.
Vani, daleko od njegovih očiju i ušiju buktala je ogromna afera o trgovini djece. Lavinu je pokrenuo najveći njemački tabloid BILD. Na naslovnici su dali ogroman naslov i tekst o trgovini romskom djecom u Crnoj Gori. Na pratećoj fotografiji bili su Dragan Jakšić i Anders Johansen u zagrljaju sa desetak romske djece iz izbjegličkog naselja Riversajd u Beranama. Tabloid je citirao djelove izvještaja Internacionalne Save the children Alijanse, koji Dragana Jakšića označava kao organizatora trgovine djecom u izbjegličkom naselju i njihovog trafikovana u zemlje zapadne Evrope. Bild je iznio i "cjenovnik usluga" navodeći da je dotični njemačkom istraživaču kazao da može obezbijediti nekoliko djece različitog uzrasta po cijeni od nekoliko stotina eura. Anders je predstavljen kao Draganov partner I njegov kontakt sa nekim organizacijama u zemljama EU. Svi crnogorski listovi citirali su njemački tabloid, uz izvještaje i slike privodjenja Dragana Jakšića od strane specijalne antiterorističke jedinice u Beranama. Posebno je detaljno prikazano hapšenje Andersa na tromeđi Crne Gore, Srbije i Kosova, nedaleko od Ribarića. Navodno je uhvaćan na djelu, vodeći četvorogodišnju djevojčicu u autobusu.
Njena majka nije željela da daje izjave za novine. Novine navode da je i ona bila dovedena na informativni razgovor, što je dodatno dalo mjesta za špekulacije.
U osnovnom sudu Anders je već dva sata odgovarao na pitanja istražnog sudije:
"Ajmo ispočetka, da li si imao dozvolu za stalni boravak u Crnoj Gori?" - sudija kao da je akcentirao najproblematičnije stvari, kako bi ispitao da li ima mjesta pokretanju postupka.
"Imao sam, privremenu dozvolu, ne stalnu!" - iscrpljeno je govorio Anders, očigledno bez prevelike želje da se nešto pravda.
"Ali ona je istekla, zar ne? Što znači da ste bili ilegalno u Crnoj Gori!" - naglašavao je sudija
"Da." - kratko reče Anders
"Da li ste saradjivali sa Draganom oko odvodjenja van Crne Gore, maloljetne Emine Jovanović"
"Da, ali.." - počeo je da negoduje Anders jer ga je sudija pretekao sa novim pitanjem
"Da li priznajete da je Jakšićeva nevladina organizacija dobila 1400 eura na račun od izvjesnog Ejrana Erikosona iz Osla?"
"Da, ali za liječenje!!! - očajno je odgovarao Anders
"Zašto nije onda novac uplaćen porodici ili bolnici?" - sa hladnim osmjehom pitao je sudija.
"Pa taj novac je u humanitarne svrhe uplaćen!" - objašnjavao je Anders
"Kako to mi možemo znati? Imate li neki dokaz?" - gledao je oštro sudija, Andersa koji je ćutao sa velikom nevjericom da mu se sve to dešava u ovoj dalekoj zemlji.
"Kako to da u bolnici Sveti vid, nema imena medju zakazanim pacijentima. Ni tvoga ni djevojčicinog?"
"Ne znam. Ne mogu da vjerujem, da nema!? Majka Eminina je pričala sa njima. Pa je tražila od mene pomoć. Ta operacija je hitna za to djete, jer će ostati bez vida, ako se brzo ne operiše. Ja sam ljekar!" - povisi malo glas Anders.
"A zar nema bolnica u Crnoj Gori nego ste morali da idete čak u Beograd?" - malo ironično upita sudija
"Poštovani sudija. Kao prvo majka nema zdravstveno osiguranje. A drugo, tempo bolesti nameće hitno postupanje, što se u redovnoj proceduri nemože ostvariti od Berana do Podgorice. Još važnije u Crnoj Gori nemože se ova teška operacija uspješno uraditi!" - Anders kao da je bio na svom terenu
"Ma pazi molim te, sad ćeš još ti Norvežanin da sudiš o našem zdravstvu!" - gubio je strpljenje iznervirani sudija.
"Nego, zašto si otišao sa djetetom majke, bez njene pismene saglasnosti!" - upita značajno sudija
"Imao sam saglasnost. Mada ne i pismenu... Ali, sudija, pa mi smo prijatelji, pomagao sam toj porodici godinama, još od kad su došli sa Kosova!" - objašnjavao je nemoćno Anders - "Ovo je jedan veliki nesporazum. Ja sam samo želio pomoći. Od srca."
"Gospodine Johanson, kako ne uviđjate svoju krivicu? Zašto ne priznate i skratite ovo iscrpljujuće ispitivanje?" - nekim prijateljskim tonom poče sudija Kalač.
"Nisam kriv. To su sve insinuacije. Nemate nikakav dokaz..." - poče da se prvi puta brani Anders
"Imamo Anders, imamo. Jakšić je prihvatio da bude svjedok saradnik, uz nagodbu sa tužilaštvom, priznao je krivicu u organizaciji trafikinga maloljetne Emine, koji ste vi predvodili." - likovao je sudija
"Molim! Kako! Šta Jakšić? Svjedok?" - šokirao se Johanson. "Ne to ne može biti. Nisam kriv! "
"A ko je onda kriv?" - upita značajno sudija, gledajući dugo u Andersona, hoće li priznati zločin ili ukazati na krivca. Ali nastavi "Misliš li da može biti da je sve ovo slučajno? Pa vidi samo koliko si propisa prekršio, evo sam ti barem pet upravo nabrojao." - ošto mu odbrusi sudija. "Bolje priznaj i daj nam imena svojih mušterija da se zaustavi ovaj skandal koji dobija medjunarodne konotacije!"
I zaista, ovaj slučaj je dobio nevjerovatni međunarodni publicitet. Crna Gora je u ovim izvještajima i novinskim napisima u više najtiržnih listova u evropi i regionu označena kao zemlja kroz koju se dešava tranzit u tgovini ljudima. Ovaj slučaj je čak mogao da ugrozi neke političke ciljeve, jer je Crna Gora bila pred potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u kojem su oblast zaštite ljudskih prava i sloboda bila posebno važna. Tako da su pravosudni organi bili pod nevjerovatnim pritiskom da pokažu "efikasnost" u ovom slučaju. Tako da je produžen pritvor i podignuta optužnica protiv Andersa koji je uskoro prebačen u Istražni zatvor u Bijelom Polju , da tamo čeka suđenje.

NASTAVIĆE SE