Пређи на главни садржај

HANUKA (PRAZNIK SVJETLA)

Ovih dana sam bio u nekih razmišljanjima, tipa: Kako izdržati do kraja? Hoću li uspjeti da se održi nešto meni važno dok ne stigne pomoć i rješenje. Nešto slično scenama iz filma kojeg sam davno gledao, kada se jedna jedinica legije stranaca brani u utvrdjenju u sred pustinje na sjeveru Afrike, u Alžiru ili Maroku. Dok neprijateljske jedinice samo naviru iz dana u
dan, sve jače i jače, njih nekolicina se junački bore, čeka se da pristigne pomoć, ali im ponestaje municije.


I zaista napeto je, rješenje još nije stiglo, obećano je, ali ne dolazi. Rastu sumnje. Ali, raste i briga zato što neprijatelj sve jači, a municije ima samo još za jedan napad. Ginu saborci, pucaju bedemi, situacija je sve beznadežnija. Ohrabrilo me je sjećanje na jedan divan jevrejski praznik. To je Hanuka, praznik slobode i svjetlosti.
Praznuje se od 164 godine pne pa sve do danas, u slavu ustanka pod vodjstvom Jude Makabejca i oslobodjenja od grčko-sirijskog okupatora Antioha IV. Tada je osveštan Hram i iz njega izbačeni svi paganske idoli i kipovi. A za taj dan se vezuje jedna legenda, o svjetiljki uljanici koja je na oltaru (menori) gorjela svih 8 dana praznika, iako je posudi bilo samo malo posvećenog ulja, jedva za jedan dan. Ali svetiljka je gorjela sve dok se nije završilo posvećenje hrama.
Ovu priču sam pominjao skoro, kad su nam u goste dolazili drage komšije i pričale o mojoj knjizi i njihovim iskustvima sa Bogom. Ne pamtim sve detalje, ali ta naša bliska prijateljica se sjeća prvog čudesnog iskustva sa Bogom. Kada je jednom davno po lošem vremenu, kasno u noć vraćajući se iz druge smjene, ostala faktički bez goriva. Pričala nam je da je sa skoro pola litra benzina došla iz Tuzi do kuće. Ali samo se molila i molila. Auto je išlo, nije se gasilo. Uspjela je bezbjedno da stigne kući. Ova me je priča večeras ohrabrila vrlo, jer i ja vjerujem da Bog može dovesti moj brod do sigurne luke uprkos svemu.
Ne treba gledati u prazne posude uljanice, u rezervoar koji je u crvenom, na nedostajuće resurse - dok neprijatelj navire još jače a nevrijeme se sprema. Sada govorim sebi da treba
podići pogled gore, odakle mi pomoć dolazi i nastaviti dalje. Nastaviti borbu i nastaviti molitvu, nastaviti posvećenje. Dok toga bude, neće se svjetlost ugasiti! Sloboda je blizu!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski