Пређи на главни садржај

DVIJE KOFE

Sjetih se vremena kada su se Crnom Gorom širile (dez)informacije, i to "povjerljive i provjerene" o rastu cijena akcija na berzama. Pa su se stihijski kupovale akcije, za neke basnoslovne i nerealne vrijednosti. Srećom nijesam učestvovao u tom "El doradu" te 2007 i 2008 godine, što zbog nemanja para što zbog odredjenog znanja koje sam stekao radeći sa tim akcijama dugo godina. Ali drugi su bili vrlo odvažni u tome, jer valjda im "pamet nije smetala" pa su dizali kredite i na osnovu nekih informacija "iz prve ruke" od "uticajnih" ljudi koji su navodno u kontaktu sa ovim ili onim, pa znaju "pravo stanje" i kako će te akcije "ići do 15 eura" i sl. Uglavnom sve je bilo krajnje špekulativno. Pomamljivan je narod i preko medija i putem "curenja informacija" tako da je sve naduvavano do besmisla. Prosto rečeno pomamljivanje ili popaljivanje naivnih ljudi, željnih brze i lake zarade! Ovako je bilo ne samo za akcije, veći i za nekretnine,
Danas, u vrijeme duboke ekonomske krize svjetskih razmjera, krenulo je ponovo da se pretjeruje, ali u suprotnom pravcu. Sad se pretjeruje sa negativimom i pesimističkim procjenama. Sve neke crne slutnje, priče o kolapsima, o bankrotstvu, o smjenama itd.

Ko širi ove priči, gdje one nastaju, u čijoj kuhinji? Pročitao sam jednu pametnu misao u nekoj knjizi o liderstvu, gdje govori o saradnicima i njihovoj kljucnoj ulozi u vrijeme reformi i tranziciji društva. I kaže da svaki saradnik nosi po dvije kofe. Jednu kofu sa vodom i jednu kofu za benzinom. I kad čuje priče i tračeve u firmi, koji se obično šire kao kakva vatra u vrijeme nekih promjena, može da odreaguje na dva načina. Jedan je da taj da tu malu vatru nezadovoljstva i ogovaranja odmah polije sa onom kofom vode i da je ugasi dok je još mala. A može da onom drugom kofom doda "ulje na vatru" kako mi to u Crnoj Gori kažemo.
I tu ja vjerujem da leži "snaga" ovih raznih spekulacija i kataklizmičkih predvidjanja, što neki ljudi koji su na solidnom nivou autoriteta, koji su neki mali lideri u svojim sredinama, dolivaju "ulje na vatru" tj. prosipaju onu drugu kofu sa benzinom, i onda se lako taj požar dobija na snazi, i postaje "požar širokih razmjera". U tome i leži odgovornost onih koji stoje na odredjenim pozicijama u društvu, kojima ljudi mogu vjerovati, da ne koriste to za pomamljivanje i popaljivanje naroda sa početka ove priče. Jer nema razlike, da li su to nazovi "pozitivne" ili "negativne" priče, posljedice su u oba slučaja katastrofalne, jer nijesu bile istinite već špekulacija. Bolje bi bilo da intelektualci svih profila i dr. ljudi od uticaja u svojim malim sredinama, nose onu drugu kofu sa vodu, kofu odmjerenosti, da gase te male vatre po cijenu da budu neprihvaćeni, neinteresantni i nezanimljivi. Takvi staloženi ljudi i ljudi "hladne glave" nam trebaju u ovo vrijeme velikih promjena i kriza, kad su "u strahu velike oči", da ne bi tim kofama sa bezinom sve zapalili i desio se krah berze i drugih institucija. Pa da nam se desi ono što smo prizivali svojim spektakularizmom, jer su ga razgorjeli ljudi sa odredjenim autoritetom.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski