DESETOBOJCI

Pisao sam skoro na temu biti najbolji ili biti jedinstven. Da nije dovoljno samo biti najbolji u ovom ili onom, potrebno je stalno se izgradjivati kako bi dosegli svoje pune domete i ostvariti svoje talente. To moze biti manje od onog najboljeg, a može biti i daleko iznad svih u našem okruženju.
Ja nisam bio nikad bas najbolji djak, iako sam bio uvjek odličan uz neke četvorke. Sa druge strane imao sam jednu osobinu, koju do skoro nisam znao kako da definišem, kao vrlinu ili manu.

Da bi objasnio to ispričaću nešto o jednoj od najtežih olimpijskih disciplina, o dekatlonu tj. Desetoboju. Moj otac koji je malo trenirao desetoboj, umio je reći da su desetobojci najjači sportisti na svijetu. Poput nekih herkulesa. Desetoboj je takmičenje u deset potpuno različitih disciplina, od skoka u vis, tranja na kratke i duže staze, bacanja kugle i diska, do skoka u dalj. Gledajući neke olimpijade, moglo se primjetiti da su razni takmičar imali različite afinitete, nekom su bolje ležale discipline gdje se trči, nekima one u kojima se skače, a trećima ovi bacački. Ali da bi pobjedio u ovoj disciplini, igrač mora da bude svestran. Da postiže izvrsne ili najbolje rezultate u većini ili čak svim kategorijama.

I sad razumijem da je svestranost ipak vrlina koja krasi čovjeka. Svestranost nije površnost, ili da si kao neki kompotod svega po malo. to nije kao ljekar opšte prakse, ne svestranost je podrazumjeva naporan i posvećen rad u mnogim disciplinama.
Takodje, sad razumijem, da to što sam bio drugi na republičkom prvenstvu u programiranju, a 4 u crnogorskoj ligi u karateu.
što sam bio 7 u po uspjehu u vojnoj tehničkoj školi, a poslije sa prosjekom 7 ali u roku završio pravni fakultet, nije mana. što sam se bavio investicijama, turizmom, nekretninama, zakonodavstvom sad medijima, nije loše.
Sad se neki čude otku ja, sad i pišem knjige i govorim o nekim stvarima koje su takodje nespojive sa nekom mojom ranijom profesijom. Duboko sam uvjeren da se ne radi o površnosti i nestalnosti, već o jednoj posebnoj vrsti kvaliteta.
U NBA ligi, vode razne statistike, ne samo o brojju koševa, već i asistencijama, kontrama, oduzetim loptama, minutaži i sl. Najbolji, odnosno najkorisniji igrač sezone, nije onaj koji je dao najviše koševa, već onaj koji ima najveći "score" po svim ovim kvaliteta. Taj dobija titulu MVP (Most Valueble Player).

Ima ljudi koji su najbolji u nekoj svojoj specijalizaciji u kojoj su postigli nevjerovatne rezultate, i to je sjajno. Nemam sta reći, nego svaka čast! Ali ono što želim reći, da ima nas drugačijih, koji nijesmo neke velike zvijezde sa blistavim rezultatima, poznata imena pod svjetlima šampionske slave. ALi mi svakako i nijesmo "čedo prosjeka i ne vuče ih osjeka", što kaže Balašević. Možda ne preskačemo 2,41 metar u vis, ali preskočemo nevjerovatnih 2,15 m. Možda ne skačemo u dalj 8,92m ali zato možemo preskočiti fenomenalnih 7,85m itd.
Zato kažem, mi smo posebna sorta, mi smo oni svestrani kojii imaju širok dijapazon talenata i oblasti interesovanja. Mi nismo obični , mi se samo takmičimo u jednoj drugoj disciplini, a to je desetoboj. Ima lijepe simbolike u njenom nazivu, bijemo bitke na deset strana, i možda nemamo svjetske rekorde, ali postižemo zapažene rezultate. Ni jedan od tih rekordera, ne bi mogao da nas pobjedi u našem destetoboju. Zato vjerujem da je istina su desetobojci najjači sportisti, to su pravi MVP igrači i herkulesi.