Пређи на главни садржај

DESETOBOJCI

Pisao sam skoro na temu biti najbolji ili biti jedinstven. Da nije dovoljno samo biti najbolji u ovom ili onom, potrebno je stalno se izgradjivati kako bi dosegli svoje pune domete i ostvariti svoje talente. To moze biti manje od onog najboljeg, a može biti i daleko iznad svih u našem okruženju.
Ja nisam bio nikad bas najbolji djak, iako sam bio uvjek odličan uz neke četvorke. Sa druge strane imao sam jednu osobinu, koju do skoro nisam znao kako da definišem, kao vrlinu ili manu.

Da bi objasnio to ispričaću nešto o jednoj od najtežih olimpijskih disciplina, o dekatlonu tj. Desetoboju. Moj otac koji je malo trenirao desetoboj, umio je reći da su desetobojci najjači sportisti na svijetu. Poput nekih herkulesa. Desetoboj je takmičenje u deset potpuno različitih disciplina, od skoka u vis, tranja na kratke i duže staze, bacanja kugle i diska, do skoka u dalj. Gledajući neke olimpijade, moglo se primjetiti da su razni takmičar imali različite afinitete, nekom su bolje ležale discipline gdje se trči, nekima one u kojima se skače, a trećima ovi bacački. Ali da bi pobjedio u ovoj disciplini, igrač mora da bude svestran. Da postiže izvrsne ili najbolje rezultate u većini ili čak svim kategorijama.

I sad razumijem da je svestranost ipak vrlina koja krasi čovjeka. Svestranost nije površnost, ili da si kao neki kompotod svega po malo. to nije kao ljekar opšte prakse, ne svestranost je podrazumjeva naporan i posvećen rad u mnogim disciplinama.
Takodje, sad razumijem, da to što sam bio drugi na republičkom prvenstvu u programiranju, a 4 u crnogorskoj ligi u karateu.
što sam bio 7 u po uspjehu u vojnoj tehničkoj školi, a poslije sa prosjekom 7 ali u roku završio pravni fakultet, nije mana. što sam se bavio investicijama, turizmom, nekretninama, zakonodavstvom sad medijima, nije loše.
Sad se neki čude otku ja, sad i pišem knjige i govorim o nekim stvarima koje su takodje nespojive sa nekom mojom ranijom profesijom. Duboko sam uvjeren da se ne radi o površnosti i nestalnosti, već o jednoj posebnoj vrsti kvaliteta.
U NBA ligi, vode razne statistike, ne samo o brojju koševa, već i asistencijama, kontrama, oduzetim loptama, minutaži i sl. Najbolji, odnosno najkorisniji igrač sezone, nije onaj koji je dao najviše koševa, već onaj koji ima najveći "score" po svim ovim kvaliteta. Taj dobija titulu MVP (Most Valueble Player).

Ima ljudi koji su najbolji u nekoj svojoj specijalizaciji u kojoj su postigli nevjerovatne rezultate, i to je sjajno. Nemam sta reći, nego svaka čast! Ali ono što želim reći, da ima nas drugačijih, koji nijesmo neke velike zvijezde sa blistavim rezultatima, poznata imena pod svjetlima šampionske slave. ALi mi svakako i nijesmo "čedo prosjeka i ne vuče ih osjeka", što kaže Balašević. Možda ne preskačemo 2,41 metar u vis, ali preskočemo nevjerovatnih 2,15 m. Možda ne skačemo u dalj 8,92m ali zato možemo preskočiti fenomenalnih 7,85m itd.
Zato kažem, mi smo posebna sorta, mi smo oni svestrani kojii imaju širok dijapazon talenata i oblasti interesovanja. Mi nismo obični , mi se samo takmičimo u jednoj drugoj disciplini, a to je desetoboj. Ima lijepe simbolike u njenom nazivu, bijemo bitke na deset strana, i možda nemamo svjetske rekorde, ali postižemo zapažene rezultate. Ni jedan od tih rekordera, ne bi mogao da nas pobjedi u našem destetoboju. Zato vjerujem da je istina su desetobojci najjači sportisti, to su pravi MVP igrači i herkulesi.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski