Koliko sam puta čuo na kraju rečenice "Ali", da mi se utroba pomjera od njega. To je ono: "Znaš Lave, mi te veoma uvažavamo i cijenimo tvoj značajan doprinos, pažljivo smo razmotrili tvoj zahtjev, ALI...". To je ono u staroj izreci"Ali, što djevojci sreću kvari". Mnogo ima primjera za ovo izgovaranje, ali šta nam znače lijepe riječi, šta nam znače objašnjavanja kad nam nisu pomogli oni koji su mogli ili ako posao nije završen.
Lako je ovo osuditi, ali šta je sa onim slučajem kada mi stojimo sa te strane i smišljamo kako da objasnimo zašto nismo uradili ono što je trebalo i što smo obećali. Suština leži u tome, da nije važno koliko smo morali truda da uložimo da bi nešto uradili, na kakve smo probleme naišli, kada dodje dan podnošenja računa brojaće se samo ima li ili nema rezultata. Ovo sam mnogo puta i sebi i svojim saradnicima pokušao da objasnim. Ako posao nije uradjen kako treba i kad je bilo dogovoreno, nikome ne znači tvoje "ali". "Ja sam znate deset puta zvala toga i toga i nije mi se javljao...". Odgovor je pogrešan - "trebala si da zoveš jedanaest i dvadeset i pet puta, koliko god je potrebno puta, sve dok ne završiš posao koji ti je dat!".
Posebno je žalosno kada sebe zavaravamo, kada je to "ali" izgovor za lijenost, neodgovornost, nevjeru i sebičnost. Spreman sam ustvrditi da je ovo "Ali" proizašlo iz najgore paklene kuhinje. "Apsolvirao sam, ALI mi je ostalo još dva ispita i diplomski!". "Pokušao sam popravim stvar, ALI iskrslo mi je nešto pa sam morao otići"... Itd.itd
Otkud to "Ali"? Šta nam to fali za sreću? Postoji priča o jednom bogatom mladiću koji je imao susret sa Isusom. Bio je izuzetno bogat i veoma ugledan član društva, sa visokom titulom. Došao je slušatii Isusa, i bio je fasciniran tim što je vidio kod Isusa. Neku puninu, sreću, radost i mir, koju on pored svega što je posjedovao nije mogao naći. I onda kao da se htio pohvaliti Isusu sa pitanjem: "Šta treba (još)da učinim da dobijem vječni život?". Isus mu reče da poštuje 10 zapovjesti. A bogati mladić zadovoljno reče "pa sve to držim od mladosti svoje!". Isus mu reče: "Još ti jedno nedostaje. Rasprodaj svoje imanje, razdijeli sirotinji. I onda dodji i slijedi me". Kad je to čuo bogati mladić, smrači mu se lice, postade nesrećan i ode od Isusa.
To "ali" što ovom bogatom mladiću je sreću pokvarilo, je ono "jedno što mu je još nedostajalo". A to je spremnost na žrtvu, da bi ispunili svoja obećanja. Spremnost na posvećenje da bi ispunili svoje životne ciljeve. Nismo spremni da damo dio svoga životnog komfora, pa zato smišljamo izgovore koje počinju sa "ali", umjesto da se potrudimo i uradimo ono što nam je rečeno.
Samo ljudi koji su spremni da idu do kraja u svojim uvjerenjima, da urade sve što je u njihovoj moći, mogu da baštine uspjeh i sreću koju on donosi.
A kad prevedemo to na duhovnu ravan: nijesu bogati oni mladići koji imaju titule i novac, poštuju neka pravila i običaje lijepog ponašanja, a u sebi su nesrećni i puni nemira.Bogati su oni koji traže puninu, koji su spremni da žrtvuju sve zarad svojih uvjerenja i uzvišenih ciljeva. Za takve ne postoji "ALI KOJI SREĆU HVALI", oni su kupili vječni život u carstvu nebeskom, koji donosi tu puninu, spokoj i radost.
Lako je ovo osuditi, ali šta je sa onim slučajem kada mi stojimo sa te strane i smišljamo kako da objasnimo zašto nismo uradili ono što je trebalo i što smo obećali. Suština leži u tome, da nije važno koliko smo morali truda da uložimo da bi nešto uradili, na kakve smo probleme naišli, kada dodje dan podnošenja računa brojaće se samo ima li ili nema rezultata. Ovo sam mnogo puta i sebi i svojim saradnicima pokušao da objasnim. Ako posao nije uradjen kako treba i kad je bilo dogovoreno, nikome ne znači tvoje "ali". "Ja sam znate deset puta zvala toga i toga i nije mi se javljao...". Odgovor je pogrešan - "trebala si da zoveš jedanaest i dvadeset i pet puta, koliko god je potrebno puta, sve dok ne završiš posao koji ti je dat!".
Posebno je žalosno kada sebe zavaravamo, kada je to "ali" izgovor za lijenost, neodgovornost, nevjeru i sebičnost. Spreman sam ustvrditi da je ovo "Ali" proizašlo iz najgore paklene kuhinje. "Apsolvirao sam, ALI mi je ostalo još dva ispita i diplomski!". "Pokušao sam popravim stvar, ALI iskrslo mi je nešto pa sam morao otići"... Itd.itd
To "ali" što ovom bogatom mladiću je sreću pokvarilo, je ono "jedno što mu je još nedostajalo". A to je spremnost na žrtvu, da bi ispunili svoja obećanja. Spremnost na posvećenje da bi ispunili svoje životne ciljeve. Nismo spremni da damo dio svoga životnog komfora, pa zato smišljamo izgovore koje počinju sa "ali", umjesto da se potrudimo i uradimo ono što nam je rečeno.
Samo ljudi koji su spremni da idu do kraja u svojim uvjerenjima, da urade sve što je u njihovoj moći, mogu da baštine uspjeh i sreću koju on donosi.
A kad prevedemo to na duhovnu ravan: nijesu bogati oni mladići koji imaju titule i novac, poštuju neka pravila i običaje lijepog ponašanja, a u sebi su nesrećni i puni nemira.Bogati su oni koji traže puninu, koji su spremni da žrtvuju sve zarad svojih uvjerenja i uzvišenih ciljeva. Za takve ne postoji "ALI KOJI SREĆU HVALI", oni su kupili vječni život u carstvu nebeskom, koji donosi tu puninu, spokoj i radost.
Коментари
Постави коментар