Пређи на главни садржај

UHVAĆEN U ZAMKU

Ponekad se osjećam kao da sam uhvaćen u zamku. Sa svih strana prepreke! Pokušaš lijevo udariš u zid, pokušaš desno lupiš o zatvorena vrata, kreneš naprijed ono provalija, da se vratiš nazad kad ono srušen most. Zoveš prijatelje, ono veza zauzeta, drugi van dometa. Pogledaš u nebo, oblaci se navukli. Htio bi da se zavučeš u neku rupu u zemlji, da se zatrpaš da te više niko ne nadje, ali i tamo kao da je gužva i ne možeš da nadješ mjesta. Sin čovječiji nema nigdje gdje bi glavu svoju sakrio.
I onda se sjetim divnog stiha "Izbavi se moja duša, kao ptica iz zamke ptičareve!". Sjetih se i jedne pripovjetke o Sotoni kao ptičaru koji se oholo hvalio u nebu, da je uhvatio ljudsku dušu kao pticu u neki zlatni kavez, i kako mu dolazi Isus, da ponudi otkup za njenu slobodu. Pa mu ptičar traži njegovu krv za život ove uhvaćene ptičice. Isus pristaje, i počinje sva istorija da se odmotava, za koju znamo.
Ali htio bih da osvjestim jednu stvar koju učim iznova. Koju sam jedno vrijeme poricao, a danas mislim da itekako ima smisla: "Kad si uhvaćen u zamku, ne batrgaj se, ne pokušavaj da se sam oslobodiš!".U onim prašumama na ostvima oko Australije, hvataju papagaje u mreže da bi ih prodavali. Ali upravo zbog tih pokušaja da se izbave iz tih mreža u koje su uhvaćene, sirote ptice se ozledjuju, lome krila, krvare i gube živote
Svaki put, ali baš svaki, upravo pokušavajući da se spasim na neki svoj način, upadnem u frku i neku paniku, neku nepromišljenost i napravim neke korake, neke poteze i dam neka obećanja, koja me poslije izbavljenja skupo koštaju, čak nepovratno ozlijede mene ili ljude oko mene. Koliko puta sam samo rekao sa željenjem i stidom mogao reći: "Eh, da sam samo imao malo više strpljenja, da sam imao malo više vjere!"
. Eh, kada bi imale malo više vjere u Onoga koji je platio za njihovu slobodu, mogle bi mirno dočekati svoje oslobodjenje.
Ali to iskustvo zamke, to iskustvo gubika kontrole, iskustvo nemoći za mnoge ljude je nepodnošljivo. Postaju žrtve straha, paničnih napada, i počinju da grebu svakog oko sebe, pa čak i one koji im pokušavaju pružiti ruku pomoći. Kao davljenik koji povlači spasioca za kosu, i vuče ga ispod sebe u vodu, da bi spasio svoj goli život. A rekli su mi nekoliko profesionalnih spasioca, da upravo kada bi se davljenik mogao opustiti, nikad ne bi potonuo. Taj grč ga vuče ka dnu, i ne samo njega nego i sve one koje dohvate svojim rukama, sve vuku sa sobom.
Zato ako upadneš u zamku, umiri se i pomoli se! Pomoć uskoro stiže, i ti ćeš izaći neozledjen!

Коментари

  1. "Zato ako upadneš u zamku, umiri se i pomoli se! Pomoć uskoro stiže, i ti ćeš izaći neozledjen!"
    Moj pokojni otac je znao da kaže "Strpljen, spašen!"
    Kad bih samo mogla da se sjetim toga svaki put kad me uhvati frka :)
    "Jutro je pametnije od zore"

    ОдговориИзбриши
  2. I moj to isto govori non stop "Strpljen, spašen!" :)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski