Пређи на главни садржај

UČITI, UČITI I SAMO UČITI

Rekao je drug Lenjin. Ali ne ću o Lenjinu! Ponukan sam jednim intervjuom sa Nikolom Kojom koji kratko vidjeh na tv, koji je govoreći o svojim filmskim osvarenjima, naglasio ovu životno važnu stvar. To je proces neprestanog učenja, napredovanja u svom životu u onome što radimo i onome što smo mi.
Kao što reče Nikola, oko nas ljudi se ponašaju kao da su sve ukapirali, da je negdje oko nas stalo sve i da više ne trebaju ništa da uče, ni da se razvijaju ni i da se usavršavaju.
Znam da je moj otac, sve do penzije, kao agronom pratio sve stručne seminare, kupovao literatutu, čitao nove službene listove,standarde, zakone. Iako je bio možda i najbolji agronom u Crnoj Gori, smatrao je da poslije 40 godina rada u toj struci, ima šta da se sazna, da se čuje i nauči.
Poučljiv duh i karakter. To je jedan od posebnih kvaliteta koji čovjek može i treba da ima. Sposobnost prihvatanja novih znanja, to je kao onaj kapacitet baterije kod mobilnih telefona. Ako kod formiranja baterije je ne punimo 3x12 sati, nismo dobro formirali bateriju, ona ima slab kapacitet, njene ćelije su, ili najveći dio, mrtve, i takva baterija ima veoma mali kapacitet. Kratko se puni, pa pokazuje sve tri linije da su pune, ali onda slabo "drži" ni sat vremena, i ima veoma kratak rok tj vijek trajanja. Neupotrebljiva.
Jedan od prvih lekcija u nekim knjigama o vodjstvu koje volim da čitam, je da prave vodje, tj lideri od svojih saradnika ne stvaraju podanike i poslušnike, koji će puko da sprovode njihove odluke. Prave vodje stvaraju mlade vodje, prenose im svoje umjeće vodjenja. Znači vodja stvara vodje, a pravi učitenik stvara nove učenike.
Posljednje riječi Isusove, nijesu kao što mnogi misle "Oprosti im Oče, oni ne znaju šta čine!", već su to one riječi koje govori na kraju jevandjelja, prije nego što je uzašao na nebo "Idite do kraja zemlje i činite druge učenicima mojim!". Znači učenici da uče druge da bi i ovi postali učenici i td. To je najveća zapovijest koji mnogi zovu VELIKO POSLANJE!
Nije dovoljno samo jednokratno ukapirati nešto o bogu, o svrsi našeg života i dr. I reći to je to, moja je baterija puna, znam ja to, za mene je to dovoljno. Samo neuke i nepoučljive osobe mogu biti ubjedjenje kako su sve saznali. Čak su toliko ubedjene u svoje stavove, da sa njima se ne može voditi ni iole ozbiljniji dijalog, zbog isključivosti u stavovima.
A ljudi koji mnogo znaju, koji su upoznali odredjene dubine, brzo spoznaju količinu svoga neznanja, i potrebe da se održi kontinuitet u učenju.
Ali kao što rekoh prave vodje stvaraju od svojih saradnika nove vodje, pravi učenici od onih koji su gladni znanja i poučljivog duha stvaraju učenike. I time se zaukružuje ovaj ciklus učeništva, jer nije samo dovoljno da neko želi da uči, već treba imati ljude koji su spremni da prenesu svoja znanja i vještine. Jer mnogo sam kolega sreo koji ljubomorno drže svoje predmete, ne daju nikog mladjeg da učestvuje u njihovim projektima i poduhvatima. Nisu spremni da izdvoje dio svog vremena, a time i dio svog života da prenesu svoje umjeće i znanje na one koji su spremni da uče.
I to su Učenici, sa velikim U, koji su poučljivog duha i željni novih spoznaja, ali koji su takodje spremni da to svoje znanje prenesu na druge. Samo za ove Učenike, postoji ono obećanje "ako budete Moji učenici, spoznaćete Istinu i ona će vas osloboditi!". Oslobodjenje dolazi kao nagrada za učeništvo. Ne za one kojima je baterija crkla i koji misle da sve znaju!

Коментари

  1. Dobra poruka. Imam isti pristup... Dan u kome ništa ne naučiš je propao dan. Tvoja otvorenost diktira izvore iz kojih crpiš znanje, a oni su zaista brojni...
    Meni je uvijek bilo zanimljivo koliko ljudi koji ne prenose znanje, u stvari, nisu sigurni u sebe i plase se da ce ih ucenik prestici. a to je samo nagrada za ucitelja, znaci da je uradio dobar posao.ucitelj (lli lider u tvom kontekstu) ne treba da se plasi za sebe, jer ako je nastavio da ulaze u svoje znanje, preci ce na novi nivo, a za sobom je ostavio najvrijedniji trag: novo bice obogaceno znanjem na koga je prenio još važniju poruku-da znanje treba prenositi. kada znanje prenosis, moras dozvoliti uceniku da se razvija i sam pronalazi prave puteve, a ti si tu da ga usmjeris i pomognes mu kad zastane. pravi ider je prije svega mentor.

    ОдговориИзбриши
  2. "UČITI, UČITI I SAMO UČITI !" - moj otac je cesto citirao Lenjina.
    Inače pamtim veliki broj pouka koje nam je prenosio koroz priče čiji smo smisao shvatali kroz odrastanje.

    ОдговориИзбриши
  3. Ljiljo, super rečeno. Bolje ga napisa nega ja svoj tekst!!! :-)))

    ОдговориИзбриши
  4. Vera, uparo zbog toga, ja ću ovu knjigu METANOJA posvetiti svom ocu!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski