среда, 02. новембар 2011.

SJENKE

Sjenka u slikarstvu je neodvojiva od položaja svjetla. Nastaje kada neka svjetlost pada na neki predmet i to na dijelu prostora koji ostane zaklonjen tim predmetom.
I Jung se bavio tim pojmom odnosno pojavom da objasni onaj tamni dio našeg karaktera, i nazvao ga Sijenkom ličnosti.
Zaista ima simbolike u tome, jer postoji dio naše ličnosti koji je zaklonjen od Svjetla, koji džimo pod nekim velom, ne dajemo ga tj. ne izlažemo ga na svjetlost. Postoji taj dio u nama koji krijemo od ljudi, krijemo od sebe, a mislimo da krijemo i od Boga.
To je onaj dio našeg karaktera, koji obično izlazi na vidjelo pod odredjenim pritiskom. Kao kad pod presom ulje cijediš iz masline, tako i sadržaj naše duše se vidi upravo u trenucima kada je ona izložena pritisku nekih vanjskih uticaja. To je ono kada u nekoj sticsi sa vremenom umjesto razumjevanja i lijepih riječi , izlaze prijetnje i psovke, kada tolerancija prelazi u agresiju, kada mir prelazi u nespokoj, kada prijeteljstvo prelazi u sukob. Kada se na našem licu pojavi neka sjenka, kada nestane vedrine i sjaja u očima, kada se smračimo i postajemo negativni.
Lucifer je bio najljepši medju heruvimima, bio je prvi od svih andjela. Imao je tu službu slavljanja Boga. Bio je prvi do trona, andjeo svjetla i zaklanjač. Pošto nema toga ko je vidio slavu Božiju, licem, a da je ostao živ. Lucifer je svojim krilima zaklanjao slavu Božiju, da bi ostali andjeli su mogli gledati u pravcu trona i mogli slaviti. Uzoholio se, gledajući na te milijarde andjela koji su gledali u pravcu njega i slavili boga. Pomislio je da može i on biti onaj koga obožavaju, jednak Sinu Božijemu, da ta ogromna sjenka od njegovih krila koja prekrivala to mnoštvo andjela, je dokaz njegove sile i veličine.
Tu u ovoj prapriči, krije se i sjeme i objašnjenje nastanka sjenki. Sjenke nemaju svoju egzistenciju, one ne postoje, već su samo odsustvo svjetla. To je kao kad smo u djetinjstvu, ja i brat za vrijeme višečasovnih restrikcija, na svjetlosti svjeća, igrali smo one igre sjenki prstima. Pravili zeca, pravili vuka, orla itd.
Tako je i sa nama, kada se okrećemo od Boga, koji je svijetlo i u kome nema nikakve tame, i gledamo u sopstvene sjenku na zidu. Vidimo jedan svijet prikaza u kojima smo samo obične fleke na zidu. Čini se kao da smo kadri u tom svjetlu praviti svojim prstima, ali to je samo igrokaz, pričina stvaralaštva, koja nestaje zajedno sa dolaskom svjetla. U tom svijetu sjenki, sve izgleda sablasno i veliko, i što više želimo se odmaći od njih i pobjeći, sjenke postaju ogromne, kao nakaze. Sve ima samo konture, i sve je nejasno, samo kao kakav dvodimenzioni izražaj poput slike. To je svijet konfuzija, magnovenja, silueta i sablasti, mjesto hladnoće, tame i škrguta zuba. Mi možemo žmuriti, prekrivati svoje oči kao djeca u mraku, misleći da će tako nestati.
Ne budimo kao Lucifer, misleći da je naš svijet ono što možemo zasijeniti svojim krilima, da je to život, ono što možemo prikazati svojim pristima, na zidu naše potamne sobe, i reći to sam ja i to je moja kreacija. Izadjimo iz zemlje sjenki, u kojoj su naši neprijatelji i problemi ogromni kao kakve sablasne i nakazne sjenke koje šetaju po našoj sobi. Okrenimo se na drugu stranu, ka pravom Izvoru, ka Živoj vatri, koja plamti neugasivom svjetlošću, ispred koje svaka tama nestaje brzinom svjetlosti. Okrenimo se ka Izvoru toplote i nježnosti, pred kojim svaki strah i tjeskoba nestaju brzinom zvuka Njegovoga glasa.