Пређи на главни садржај

SJENKE

Sjenka u slikarstvu je neodvojiva od položaja svjetla. Nastaje kada neka svjetlost pada na neki predmet i to na dijelu prostora koji ostane zaklonjen tim predmetom.
I Jung se bavio tim pojmom odnosno pojavom da objasni onaj tamni dio našeg karaktera, i nazvao ga Sijenkom ličnosti.
Zaista ima simbolike u tome, jer postoji dio naše ličnosti koji je zaklonjen od Svjetla, koji džimo pod nekim velom, ne dajemo ga tj. ne izlažemo ga na svjetlost. Postoji taj dio u nama koji krijemo od ljudi, krijemo od sebe, a mislimo da krijemo i od Boga.
To je onaj dio našeg karaktera, koji obično izlazi na vidjelo pod odredjenim pritiskom. Kao kad pod presom ulje cijediš iz masline, tako i sadržaj naše duše se vidi upravo u trenucima kada je ona izložena pritisku nekih vanjskih uticaja. To je ono kada u nekoj sticsi sa vremenom umjesto razumjevanja i lijepih riječi , izlaze prijetnje i psovke, kada tolerancija prelazi u agresiju, kada mir prelazi u nespokoj, kada prijeteljstvo prelazi u sukob. Kada se na našem licu pojavi neka sjenka, kada nestane vedrine i sjaja u očima, kada se smračimo i postajemo negativni.
Lucifer je bio najljepši medju heruvimima, bio je prvi od svih andjela. Imao je tu službu slavljanja Boga. Bio je prvi do trona, andjeo svjetla i zaklanjač. Pošto nema toga ko je vidio slavu Božiju, licem, a da je ostao živ. Lucifer je svojim krilima zaklanjao slavu Božiju, da bi ostali andjeli su mogli gledati u pravcu trona i mogli slaviti. Uzoholio se, gledajući na te milijarde andjela koji su gledali u pravcu njega i slavili boga. Pomislio je da može i on biti onaj koga obožavaju, jednak Sinu Božijemu, da ta ogromna sjenka od njegovih krila koja prekrivala to mnoštvo andjela, je dokaz njegove sile i veličine.
Tu u ovoj prapriči, krije se i sjeme i objašnjenje nastanka sjenki. Sjenke nemaju svoju egzistenciju, one ne postoje, već su samo odsustvo svjetla. To je kao kad smo u djetinjstvu, ja i brat za vrijeme višečasovnih restrikcija, na svjetlosti svjeća, igrali smo one igre sjenki prstima. Pravili zeca, pravili vuka, orla itd.
Tako je i sa nama, kada se okrećemo od Boga, koji je svijetlo i u kome nema nikakve tame, i gledamo u sopstvene sjenku na zidu. Vidimo jedan svijet prikaza u kojima smo samo obične fleke na zidu. Čini se kao da smo kadri u tom svjetlu praviti svojim prstima, ali to je samo igrokaz, pričina stvaralaštva, koja nestaje zajedno sa dolaskom svjetla. U tom svijetu sjenki, sve izgleda sablasno i veliko, i što više želimo se odmaći od njih i pobjeći, sjenke postaju ogromne, kao nakaze. Sve ima samo konture, i sve je nejasno, samo kao kakav dvodimenzioni izražaj poput slike. To je svijet konfuzija, magnovenja, silueta i sablasti, mjesto hladnoće, tame i škrguta zuba. Mi možemo žmuriti, prekrivati svoje oči kao djeca u mraku, misleći da će tako nestati.
Ne budimo kao Lucifer, misleći da je naš svijet ono što možemo zasijeniti svojim krilima, da je to život, ono što možemo prikazati svojim pristima, na zidu naše potamne sobe, i reći to sam ja i to je moja kreacija. Izadjimo iz zemlje sjenki, u kojoj su naši neprijatelji i problemi ogromni kao kakve sablasne i nakazne sjenke koje šetaju po našoj sobi. Okrenimo se na drugu stranu, ka pravom Izvoru, ka Živoj vatri, koja plamti neugasivom svjetlošću, ispred koje svaka tama nestaje brzinom svjetlosti. Okrenimo se ka Izvoru toplote i nježnosti, pred kojim svaki strah i tjeskoba nestaju brzinom zvuka Njegovoga glasa.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski