Mnogo ljudi sam sreo, koji su razočarani. A da li je to ispravan stav, koji treba da zauzimamo kada drugi ne odgovore na naša očekivanja? Često to uzme toliko maha, da nakon nekoliko loših iskustava sa ljudima, sa muškarcima, odnosno ženama, mi idemo u očaj razočarenja i skloni smo da sve generalizujemo? Pa ako su svi tako loši, zašto smo onda toliko razočarani? Dobro jedan moj prijatelj reče, ako si očaran onda se kvalifikujuš da budeš razočaran. Bez ove vrste očaranosti, nema ni razočaranosti! Razočaranje dolazi kao posledica glorifikovanja nekih ljudi do kojih nam je stalo. Po mom mišljenju ono dolazi ako imamo preveliko očekivanje o ljudi. Pa se postavlja pitanje, da li smo i mi doprinjeli tom pogubnom osjećanju razočaranja? Jer vrlo često problem leži u našim nerealnim očekivanjima, a ne u ponašanju onih za koje smo držali da su bolji nego što zapravo jesu. Očekujemo od ljudi ono što nam oni ne mogu dati!
Često očekujemo od ljudi da nam daju ono što sam Bog može dati. Očekujemo sigurnost, zaštitu, potpuno razumjevanje, bezuslovnu ljubav itd. i onda budemo razočarani, svadjamo se, bunimo, raskidamo.
A zašto? Jer imamo neke visoke standarde, rekao bih previsoke, idealističke, pa sudimo prestrogo, a pitanje je da li i sami možemo da ih ispoštujemo? Bojim se da iza svega ovoga kriju i neke druge "lisice koje potkopavaju vinograd", kao što su ponos, samopravednost, egocentričnost, samosažaljenje, maštarije, lijenjost, pasivnost i sl.
Ali jedan od nagorih oblika razočaranosti, je razočaranost u sebe. To je ono kada dodjemo u neku životnu fazu, neke zrelije godine, pa vidimo da nema ništa od svih onih naših snova. Niti smo našli svoju srodnu dušu, niti smo uspjeli u poslu, niti smo završili škole, niti smo se odvikli od naših poroka, niti smo dobili mjesto u društvu koje smo zasluživali, a pokazali smo i sve moguće slabosti, kojih se stidimo.
Čak smo uvjereni da su naša djeca razočarana u nas, naši rodielji, naši prijatelji, pa da je čak i Bog digao ruke od nas.
Kako pobjediti ovo ružno osjećanje, koje nam donosi komplekse niže vrijednosti i suicidne misli? Trebali bi razmontiramo ovo oružje za "masovno samouništenje"! Postoji nekoliko fundamentalnih zabluda koje treba najprije razobličiti.
Ima mnogo što šta, što bi se dalo reći na ovu temu, ali ja ću pomenuti samo jedan od osnovnih uzroka, korijena ove razočaranosti, je pogrešna slika o sebi. Mi "razočarani" ili se nismo kristili, ili ako jesmo nismo ukapirali šta smo uradili. Ko uzvjeruje i pokrsti se taj će biti spašen. Jer da smo razumjeli šta predstavlja taj čin, razumeli bi zašto smo se upleli u mračnu mrežu razočaranost.
Krstiti se, znači umrjeti sebi. To jest onaj dan kada zvanično priznamo: "Bože, dovde sam mogao sam, borio sam se sam, ali odavde mi trebaš Ti, treba mi tvoja pomoć. Odavde ću prepustiti kormilo svoga života Tebi koji si istinski Kapetan, koji znaš puteve, jer sve je pred Tobom kao mapa otvoreno. Prevedi me preko, i dovedi u mirnu luku, jer ja ne uspjevam da se snadjem". Upravo u spoznaji da naše sposobnosti, naše znanje, naša inteligencija i kreativnost, čak naša fizička snaga, ljepota i šarm, pa ni naša dobra djela i lijepe riječi, nijesu dovoljni da bi ostvarli naše snove, ispunili naše želje i potrebe.Jer nismo mi sami kovači svoje sreće, ne možemo dotaći nebo vrhovima svojih prstiju, niti ga obuhvatiti svojim rukama.
Od ove bolesti razočaranosti, apsurdno, boluju najjači, boluju najsposobniji, oni odlikaši i pregaoci, mislioci i entuzijast. Pate oni koji su ambiciozni, pate revolucionari, pate humanisti, i svi oni koji vidjese svoje djelo, svoje slabosti i ograničenja za koja nisu znala, Ponajviše razočarani su oni zavisnici od droge, od alkohola, od cigareta, od kocke i drugih poroka, koji svakodnevno iznova padaju, ne uspjevaju da pobjede svoje poroke, već uvidjaju da oni njima gospodare, uzimajući im zadnji cent iz džepa, zdravlje, život i dušu.
Zato ako nas ta naša razočaranost sobom ne vodi ka Bogu i odluci da se pouzdajemo samo u NJega onda je ona pogubna, destruktivna, jer razara konstukciju na kojoj počivaju naši životi. A nadasve razočaranost je lažna, iako nam deluje da je sve istina šta nam šapuće na uho. Lažna je jer mi ne trebamo prestrogo sebe suditi, a ni Bog nije razočaran u nas. Jer on je znao kakvi smo i prije nego što smo sami to saznali. Ne možeš razočarati nekog ko je unaprijed znao sve, a iako je zna sve nije nas odbacio. Naprotiv. Zato ovu ljigavu napast koja se zove razočaranost trebamo fino pozdraviti i odbaciti, ne dozvoliti da nas maltretira! I konačno, prihvatiti sebe onakve kakve jesmo.
Često očekujemo od ljudi da nam daju ono što sam Bog može dati. Očekujemo sigurnost, zaštitu, potpuno razumjevanje, bezuslovnu ljubav itd. i onda budemo razočarani, svadjamo se, bunimo, raskidamo.
A zašto? Jer imamo neke visoke standarde, rekao bih previsoke, idealističke, pa sudimo prestrogo, a pitanje je da li i sami možemo da ih ispoštujemo? Bojim se da iza svega ovoga kriju i neke druge "lisice koje potkopavaju vinograd", kao što su ponos, samopravednost, egocentričnost, samosažaljenje, maštarije, lijenjost, pasivnost i sl.
Čak smo uvjereni da su naša djeca razočarana u nas, naši rodielji, naši prijatelji, pa da je čak i Bog digao ruke od nas.
Kako pobjediti ovo ružno osjećanje, koje nam donosi komplekse niže vrijednosti i suicidne misli? Trebali bi razmontiramo ovo oružje za "masovno samouništenje"! Postoji nekoliko fundamentalnih zabluda koje treba najprije razobličiti.
Ima mnogo što šta, što bi se dalo reći na ovu temu, ali ja ću pomenuti samo jedan od osnovnih uzroka, korijena ove razočaranosti, je pogrešna slika o sebi. Mi "razočarani" ili se nismo kristili, ili ako jesmo nismo ukapirali šta smo uradili. Ko uzvjeruje i pokrsti se taj će biti spašen. Jer da smo razumjeli šta predstavlja taj čin, razumeli bi zašto smo se upleli u mračnu mrežu razočaranost.
Krstiti se, znači umrjeti sebi. To jest onaj dan kada zvanično priznamo: "Bože, dovde sam mogao sam, borio sam se sam, ali odavde mi trebaš Ti, treba mi tvoja pomoć. Odavde ću prepustiti kormilo svoga života Tebi koji si istinski Kapetan, koji znaš puteve, jer sve je pred Tobom kao mapa otvoreno. Prevedi me preko, i dovedi u mirnu luku, jer ja ne uspjevam da se snadjem". Upravo u spoznaji da naše sposobnosti, naše znanje, naša inteligencija i kreativnost, čak naša fizička snaga, ljepota i šarm, pa ni naša dobra djela i lijepe riječi, nijesu dovoljni da bi ostvarli naše snove, ispunili naše želje i potrebe.Jer nismo mi sami kovači svoje sreće, ne možemo dotaći nebo vrhovima svojih prstiju, niti ga obuhvatiti svojim rukama.
Od ove bolesti razočaranosti, apsurdno, boluju najjači, boluju najsposobniji, oni odlikaši i pregaoci, mislioci i entuzijast. Pate oni koji su ambiciozni, pate revolucionari, pate humanisti, i svi oni koji vidjese svoje djelo, svoje slabosti i ograničenja za koja nisu znala, Ponajviše razočarani su oni zavisnici od droge, od alkohola, od cigareta, od kocke i drugih poroka, koji svakodnevno iznova padaju, ne uspjevaju da pobjede svoje poroke, već uvidjaju da oni njima gospodare, uzimajući im zadnji cent iz džepa, zdravlje, život i dušu.
Zato ako nas ta naša razočaranost sobom ne vodi ka Bogu i odluci da se pouzdajemo samo u NJega onda je ona pogubna, destruktivna, jer razara konstukciju na kojoj počivaju naši životi. A nadasve razočaranost je lažna, iako nam deluje da je sve istina šta nam šapuće na uho. Lažna je jer mi ne trebamo prestrogo sebe suditi, a ni Bog nije razočaran u nas. Jer on je znao kakvi smo i prije nego što smo sami to saznali. Ne možeš razočarati nekog ko je unaprijed znao sve, a iako je zna sve nije nas odbacio. Naprotiv. Zato ovu ljigavu napast koja se zove razočaranost trebamo fino pozdraviti i odbaciti, ne dozvoliti da nas maltretira! I konačno, prihvatiti sebe onakve kakve jesmo.
Mislim da cesto vidimo sebe kao tudje ocekivanje i nismo u stanju da sagledamo pravog sebe. Tudja ocekivanja ne mogu biti reper za zadovoljstvo sobom i tu nastaje problem. Kada, kako, koliko cemo uspjeti da se izvucemo iz tog podebelog zivotnog nasljedja ne zna se... individualno je... a kada se to desi kljucno je ono sto kazes u posljednjoj recenici: prihvatiti sebe onakvim kakvi jesmo.
ОдговориИзбришиBravo. Taj teret tudjih očekivanja, i ja vučem kao ona kompozicija vagona nakačenih na lokomotivu. SVe je dobro dok si u punoj snazi, ali kad posustaješ, oni te vuku unazad. A kad staneš, ne možeš se pokrenuti od njih, bez veeelikog napora!
ОдговориИзбришиAko "naše sposobnosti, naše znanje, naša inteligencija i kreativnost, čak naša fizička snaga, ljepota i šarm, pa ni naša dobra djela i lijepe riječi, nijesu dovoljni da bi ostvarli naše snove, ispunili naše želje i potrebe", onda nam ne predstoji ništa drugo nego da kažemo: Odavde prepuštam kormilo Tebi i znam da ćeš me sigurno "prevesti preko i dovesti u mirnu luku"!
ОдговориИзбришиAl prije nego izgovorimo ove rijeci, posle ovako teškog dana, moramo se osloboditi ovog tereta u plućima, koji nam ne da da duboko udahnemo...inače one neće imati snagu vjere...
Svakako. Trebamo se "isprazniti" od svega toga, da bi mogli da se ispunimo nečim novim.
ОдговориИзбришиEvo jednog od mojih omiljenih stihova:..
Jevandjelje po Mateju 11.28 "Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. 29 Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojim. 30 Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako."