Пређи на главни садржај

RAZOČARAN SOBOM

Mnogo ljudi sam sreo, koji su razočarani. A da li je to ispravan stav, koji treba da zauzimamo kada drugi ne odgovore na naša očekivanja? Često to uzme toliko maha, da nakon nekoliko loših iskustava sa ljudima, sa muškarcima, odnosno ženama, mi idemo u očaj razočarenja i skloni smo da sve generalizujemo? Pa ako su svi tako loši, zašto smo onda toliko razočarani? Dobro jedan moj prijatelj reče, ako si očaran onda se kvalifikujuš da budeš razočaran. Bez ove vrste očaranosti, nema ni razočaranosti! Razočaranje dolazi kao posledica glorifikovanja nekih ljudi do kojih nam je stalo. Po mom mišljenju ono dolazi ako imamo preveliko očekivanje o ljudi. Pa se postavlja pitanje, da li smo i mi doprinjeli tom pogubnom osjećanju razočaranja? Jer vrlo često problem leži u našim nerealnim očekivanjima, a ne u ponašanju onih za koje smo držali da su bolji nego što zapravo jesu. Očekujemo od ljudi ono što nam oni ne mogu dati!
Često očekujemo od ljudi da nam daju ono što sam Bog može dati. Očekujemo sigurnost, zaštitu, potpuno razumjevanje, bezuslovnu ljubav itd. i onda budemo razočarani, svadjamo se, bunimo, raskidamo.
A zašto? Jer imamo neke visoke standarde, rekao bih previsoke, idealističke, pa sudimo prestrogo, a pitanje je da li i sami možemo da ih ispoštujemo? Bojim se da iza svega ovoga kriju i neke druge "lisice koje potkopavaju vinograd", kao što su ponos, samopravednost, egocentričnost, samosažaljenje, maštarije, lijenjost, pasivnost i sl.
Ali jedan od nagorih oblika razočaranosti, je razočaranost u sebe. To je ono kada dodjemo u neku životnu fazu, neke zrelije godine, pa vidimo da nema ništa od svih onih naših snova. Niti smo našli svoju srodnu dušu, niti smo uspjeli u poslu, niti smo završili škole, niti smo se odvikli od naših poroka, niti smo dobili mjesto u društvu koje smo zasluživali, a pokazali smo i sve moguće slabosti, kojih se stidimo.
Čak smo uvjereni da su naša djeca razočarana u nas, naši rodielji, naši prijatelji, pa da je čak i Bog digao ruke od nas.
Kako pobjediti ovo ružno osjećanje, koje nam donosi komplekse niže vrijednosti i suicidne misli? Trebali bi razmontiramo ovo oružje za "masovno samouništenje"! Postoji nekoliko fundamentalnih zabluda koje treba najprije razobličiti.
Ima mnogo što šta, što bi se dalo reći na ovu temu, ali ja ću pomenuti samo jedan od osnovnih uzroka, korijena ove razočaranosti, je pogrešna slika o sebi. Mi "razočarani" ili se nismo kristili, ili ako jesmo nismo ukapirali šta smo uradili. Ko uzvjeruje i pokrsti se taj će biti spašen. Jer da smo razumjeli šta predstavlja taj čin, razumeli bi zašto smo se upleli u mračnu mrežu razočaranost.
Krstiti se, znači umrjeti sebi. To jest onaj dan kada zvanično priznamo: "Bože, dovde sam mogao sam, borio sam se sam, ali odavde mi trebaš Ti, treba mi tvoja pomoć. Odavde ću prepustiti kormilo svoga života Tebi koji si istinski Kapetan, koji znaš puteve, jer sve je pred Tobom kao mapa otvoreno. Prevedi me preko, i dovedi u mirnu luku, jer ja ne uspjevam da se snadjem". Upravo u spoznaji da naše sposobnosti, naše znanje, naša inteligencija i kreativnost, čak naša fizička snaga, ljepota i šarm, pa ni naša dobra djela i lijepe riječi, nijesu dovoljni da bi ostvarli naše snove, ispunili naše želje i potrebe.Jer nismo mi sami kovači svoje sreće, ne možemo dotaći nebo vrhovima svojih prstiju, niti ga obuhvatiti svojim rukama.
Od ove bolesti razočaranosti, apsurdno, boluju najjači, boluju najsposobniji, oni odlikaši i pregaoci, mislioci i entuzijast. Pate oni koji su ambiciozni, pate revolucionari, pate humanisti, i svi oni koji vidjese svoje djelo, svoje slabosti i ograničenja za koja nisu znala, Ponajviše razočarani su oni zavisnici od droge, od alkohola, od cigareta, od kocke i drugih poroka, koji svakodnevno iznova padaju, ne uspjevaju da pobjede svoje poroke, već uvidjaju da oni njima gospodare, uzimajući im zadnji cent iz džepa, zdravlje, život i dušu.
Zato ako nas ta naša razočaranost sobom ne vodi ka Bogu i odluci da se pouzdajemo samo u NJega onda je ona pogubna, destruktivna, jer razara konstukciju na kojoj počivaju naši životi. A nadasve razočaranost je lažna, iako nam deluje da je sve istina šta nam šapuće na uho. Lažna je jer mi ne trebamo prestrogo sebe suditi, a ni Bog nije razočaran u nas. Jer on je znao kakvi smo i prije nego što smo sami to saznali. Ne možeš razočarati nekog ko je unaprijed znao sve, a iako je zna sve nije nas odbacio. Naprotiv. Zato ovu ljigavu napast koja se zove razočaranost trebamo fino pozdraviti i odbaciti, ne dozvoliti da nas maltretira! I konačno, prihvatiti sebe onakve kakve jesmo.

Коментари

  1. Mislim da cesto vidimo sebe kao tudje ocekivanje i nismo u stanju da sagledamo pravog sebe. Tudja ocekivanja ne mogu biti reper za zadovoljstvo sobom i tu nastaje problem. Kada, kako, koliko cemo uspjeti da se izvucemo iz tog podebelog zivotnog nasljedja ne zna se... individualno je... a kada se to desi kljucno je ono sto kazes u posljednjoj recenici: prihvatiti sebe onakvim kakvi jesmo.

    ОдговориИзбриши
  2. Bravo. Taj teret tudjih očekivanja, i ja vučem kao ona kompozicija vagona nakačenih na lokomotivu. SVe je dobro dok si u punoj snazi, ali kad posustaješ, oni te vuku unazad. A kad staneš, ne možeš se pokrenuti od njih, bez veeelikog napora!

    ОдговориИзбриши
  3. Ako "naše sposobnosti, naše znanje, naša inteligencija i kreativnost, čak naša fizička snaga, ljepota i šarm, pa ni naša dobra djela i lijepe riječi, nijesu dovoljni da bi ostvarli naše snove, ispunili naše želje i potrebe", onda nam ne predstoji ništa drugo nego da kažemo: Odavde prepuštam kormilo Tebi i znam da ćeš me sigurno "prevesti preko i dovesti u mirnu luku"!
    Al prije nego izgovorimo ove rijeci, posle ovako teškog dana, moramo se osloboditi ovog tereta u plućima, koji nam ne da da duboko udahnemo...inače one neće imati snagu vjere...

    ОдговориИзбриши
  4. Svakako. Trebamo se "isprazniti" od svega toga, da bi mogli da se ispunimo nečim novim.
    Evo jednog od mojih omiljenih stihova:..
    Jevandjelje po Mateju 11.28 "Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. 29 Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojim. 30 Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako."

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski