Mi smo rodjeni za Pobjedu! Da, ali ima jedan uslov. Da bijemo svoje bitke i vodimo svoje ratove, a ne da ulazimo u neke tudje, na koje nismo pozvani! Mi imamo samo toliko snage i toliko moći da izborimo svoje bitke, da vojujemo protiv svojih neprijatelja, i ne više.
Mi možemo da bijemo i one bitke koje su u našoj odgovornosti. Svakako da možemo biti na istoj liniji fronta na kojoj su naše žene i naša djeca, i da vojujemo na zajeničkog neprijatelja. Mi imamo pravo da bijemo bitke za svoje saradnike i za ljude koji su nam povjereni, da li su to radnici, da li studenti, da li naši učenici, ali i svi oni koji nam svojom molbom daju pravo da se borimo za njih. Ali naglašavam, samo u zoni onog što nam je povjereno, što nam je delegirano, samo u onome što smo ovlašćeni, mi možemo i trebamo da bijemo bitku. Samu u onome što je u našoj vlasti mi imamo autoritet i vlast da izborimo pobjedu, i to je zagarantovano. Mi nismo ovlašćeni da ulazimo u tudje domove, i da stajemo na nečije strane. Da ulazimo u tudje poslove, i da se borimo za ovo ili ono. Čak ni da se mješamo u svajdu i tuče, dok ne zatraže pomoć od nas, da ne bi dobili po nosu razdvajajući ih.
Ima jedna tužna, odnosno tragična priča o mladom vodji, koji i danas se pjeva u Židovskim tužbalicama, i svi pjevači i pjevačice pjevaju u tragičnoj nesreći ovog mladog kralja. Ime mu je Josija, bio je jedna od najpravednih vodja koje su opisane u starozavjetnoj istoriji.
Nije bilo takvog ni prije ni poslije njega, koji je sproveo jednu od najvećih reformacija i obnovio hram, pronašao i skupio sve svete spise, suzbio do kraja sujeverje i idolopoklonstvo koje se raširilo po narodu.
I onda jednog dana kada je egipatski faraon Neko krenuo da se bori protiv Asirije koja je postajala sve veća sila u regionu. Josija, umjesto da propusti Nekoa, čime bi ovaj oslabio Asiriju i vjerovatno spasio Judu od svih onih nevolja i okupacije koje su im se desile sa poslije toga, on mu izlazi na crtu.
I pored opemene Nekove, Josija je ušao u ovaj tudji rat i izgubio je svoju plemenitu glavu, na polju koje se zove Medigo (Armagedon).
Mi nismo pozvani da ulazimo u tudje bitke, bez obira koje dobre namjere i izgovore imali. Možemo izgubii glavu, ma koliko ona plemenita i pravedna bila.
Mi nismo pozvani da spašavamo ovaj svijet, jer tu bitku je Jedan već vodio i izvojevao veličanstvenu pobjedu. Mi čak nismo pozvani ni da vodimo rat za sebe, za svoje spasavanje, da se borimo sa nekim ljudima za svoju pravdu. Jer stoji zapisano u Pismu: "Ovo je moj rat, moja je osveta, Ja ću uzvratiti!". Naša bitka je duhovna, protiv poglavarstva, principa i načela svijeta tame. U toj bitci, mi smo više nego pobjednici.
Zato vodimo računa, koje bitke bijemo, jer možda rat koji vodiš, je tudji rat, i možeš glavu da izgubiš. Možda biješ bitke koje te se ne bi trebale ticati, koji prevazilaze tvoju odgovornost i tvoj autoritet. Jer šta je tebi do tidjega sluge, ako pada svome gospodaru pada, i ako ustaje Njemu ustaje.
A možda biješ rat koji je zapravo Gospodnji, koji je već dobijen, jer mi nismo toliko moćni da sačuvamo svoj život odnapada i svoju dušu od smrti. Ali ako udjemo u te ratove svojeglavo, ne mareći na upozorenja, možemo biti sigurni da smo već poraženi.
Jer to nije tvoj i moj rat, jer neko drugi vodi bitku na Armagedonu!
Mi možemo da bijemo i one bitke koje su u našoj odgovornosti. Svakako da možemo biti na istoj liniji fronta na kojoj su naše žene i naša djeca, i da vojujemo na zajeničkog neprijatelja. Mi imamo pravo da bijemo bitke za svoje saradnike i za ljude koji su nam povjereni, da li su to radnici, da li studenti, da li naši učenici, ali i svi oni koji nam svojom molbom daju pravo da se borimo za njih. Ali naglašavam, samo u zoni onog što nam je povjereno, što nam je delegirano, samo u onome što smo ovlašćeni, mi možemo i trebamo da bijemo bitku. Samu u onome što je u našoj vlasti mi imamo autoritet i vlast da izborimo pobjedu, i to je zagarantovano. Mi nismo ovlašćeni da ulazimo u tudje domove, i da stajemo na nečije strane. Da ulazimo u tudje poslove, i da se borimo za ovo ili ono. Čak ni da se mješamo u svajdu i tuče, dok ne zatraže pomoć od nas, da ne bi dobili po nosu razdvajajući ih.
Nije bilo takvog ni prije ni poslije njega, koji je sproveo jednu od najvećih reformacija i obnovio hram, pronašao i skupio sve svete spise, suzbio do kraja sujeverje i idolopoklonstvo koje se raširilo po narodu.
I onda jednog dana kada je egipatski faraon Neko krenuo da se bori protiv Asirije koja je postajala sve veća sila u regionu. Josija, umjesto da propusti Nekoa, čime bi ovaj oslabio Asiriju i vjerovatno spasio Judu od svih onih nevolja i okupacije koje su im se desile sa poslije toga, on mu izlazi na crtu.
I pored opemene Nekove, Josija je ušao u ovaj tudji rat i izgubio je svoju plemenitu glavu, na polju koje se zove Medigo (Armagedon).
Mi nismo pozvani da ulazimo u tudje bitke, bez obira koje dobre namjere i izgovore imali. Možemo izgubii glavu, ma koliko ona plemenita i pravedna bila.
Mi nismo pozvani da spašavamo ovaj svijet, jer tu bitku je Jedan već vodio i izvojevao veličanstvenu pobjedu. Mi čak nismo pozvani ni da vodimo rat za sebe, za svoje spasavanje, da se borimo sa nekim ljudima za svoju pravdu. Jer stoji zapisano u Pismu: "Ovo je moj rat, moja je osveta, Ja ću uzvratiti!". Naša bitka je duhovna, protiv poglavarstva, principa i načela svijeta tame. U toj bitci, mi smo više nego pobjednici.
Zato vodimo računa, koje bitke bijemo, jer možda rat koji vodiš, je tudji rat, i možeš glavu da izgubiš. Možda biješ bitke koje te se ne bi trebale ticati, koji prevazilaze tvoju odgovornost i tvoj autoritet. Jer šta je tebi do tidjega sluge, ako pada svome gospodaru pada, i ako ustaje Njemu ustaje.
A možda biješ rat koji je zapravo Gospodnji, koji je već dobijen, jer mi nismo toliko moćni da sačuvamo svoj život odnapada i svoju dušu od smrti. Ali ako udjemo u te ratove svojeglavo, ne mareći na upozorenja, možemo biti sigurni da smo već poraženi.
Jer to nije tvoj i moj rat, jer neko drugi vodi bitku na Armagedonu!
Коментари
Постави коментар