Пређи на главни садржај

ISKUSTVO

Sa godinama postajemo iskusniji, ali da li nam to iskustvo donosi blagodat ili kakvu korist? Bojim se da često ne. Ono što ja vidim da godine donose opreznost, ali gase odlučnost. Kod nekih mojih poznanika, godine koje su obilježile porazi, bile su traumatične i donjele su nesigurnost, introvertnost, sumnjičavost i nepovjerenje u svakog.
Vidio sam da češće iskustva kod ljudi su negativna, pa postaju više neki teret i gorčinu, nego što donose mudrost i krotost. Zato je pitanje na mjestu, kolika je stvarna vrijednost iskustva? Je li svako iskustvo dragocjeno?
Ima ona izreka: "Poslušaj starca, ali ne idi za njim?". Kao da starost jeste dobra za savjet, ali ne motiviše ne pravu akciju?
Kada je umro mudri Salomon, na njegovo mjesto zacario se ne baš mudar sin Roboam. Kada se digao "štrajk", što bi mi rekli danas, protiv nameta i poreza koji su postali teški za običan narod, on je pozvao dvije skupine savjetnika. Stari su rekli "popuštaj", a njegovi mladi drugovi rekli su "steži, pokaži im koje car, i da sa tobom nema igranja". On je poslušao svoje mladje savjetnike i izgubio većinu carstva, jer se 10 plemana pobunilo i osamostalilo.
Postoji nešto što je najvrednije što čovjek može posjedovati, a to je iskustvo pobjede uz pomoć Božije intervencije! Kada doživiš to natprirodno providjenje u odredjenim životnim krizama, to može biti korisno za nekog ko prolazi sličnu krizu i okolnosti.
Sa druge strane, mentalitet gubitnika i odredjena traumatična iskustva poraza po meni malo šta koriste onom koje to iskustvo prenosiš, sem što ćeš ga još više ufrčiti. Ako i nešto koriste nama kao opomena da se takvo nešto ne ponovi, ne daje nam rješenje kako izaći iz tih situacija koje su nas snašle, a to je priznaćete najvažnije. Zato ja pokušavam da učim od onih koji imaju pobjede u odredjenim oblastima života u kojima ja imam borbe. želim takve ljude da slušam, da čujem njihova svjedočanstva. Iskustva ljudi koji su ustali, koji su nastavili, koji su pobjedili bolest i svoje slabosti. Od takvih iskustva čovjek može da ima koristi.
To su za mene poglavice. Poglavice su iskusni i najbolji ratnici, koji su preživjeli svoje bitke i izvojevali pobjede. Takvi su mogli učiti i voditi druge, oni koji su preživjeli tolike bitke, zavredjuju da ih se sasluša. Jer bolji je živ pas nego mrtav lav!
Indijanci su imali običaj da poslije svake uspješne borbe zadenu po jedno peru u onu svoju krunu. Poglavica je čovjek koji u kruni ima najviše pera tj. pobjeda. Ne mora da znači da poglavica mora da bude star, ali sigurno je da je to bio onaj sa najviše pobjeda.
To je za mene iskustvo. Prosto ne mogu da slušam razna negativna iskustva, filozofiju koja je bazirana na tome da relativizuje slabosti, nevjeru, neistrajnost i lenjost. Sigurno je svakome dosta saradnika i stručnjaka kako se neki posao ne može završiti, koji znaju čitavu lepezu nemogućnosti, izgovora i problema. Njihovo iskustvo, koje se bazira na tome "probali smo nekoliko puta i nije uspjelo..." i logici da više i ne treba ni pokušavati, je beskorisno. Jer svima trebajju ljudi koji znaju kako se može, ljudi koji kažu mladi sedamnaestogodišnji David koji prihvata izazov Golijata, diva neprijateljske vojske. Koji kažu: "pobijedio sam lava, savladao medvjeda, dok sam čuvao ovce, pa ću i ovog neobrezanka danas da razbijem i da njegovim mesom nahranim ptice nebeske!". On jeste bio mlad, ali je prošao kojekakve borbe sa uspjehom, pa je njegovo iskustvo dragocjeno.
To iskustvo je kao ono pročišćeno srebro, koje se u vatri pročišćava. Najplemenitije je one koje je pretopljeno u više od tri vatre, u kojima je sagoreo onaj tar, sve one zemaljske nečistoće iz rude srebra. Ono što je ostalo iz svih vatri, to je plemeniti metal koji se stavlja kao nakit, za posebne prilike.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski