Koliko puta smo sreli ljude koji žive u nekom jadu i bijedi, a znamo da su dobi i pošteni ljudi. Podgoričani to umiju da kažu " a dobar je, no najgori za sebe!". Mislim da ton i kontekst ove uzrečice, je nešto što nikome na ovom svijetu ne bi poželio. Kao da čitav njihov život, u nama budi neko sažaljenje i čak mučninu, a sa druge strane kao da se upire prstom u "Tog nepravednog boga", kao nekog oca koji ima miljenike, neke sinove a neke posvojenike. Pa često čujem da kažu: "nekome je subina majka, a nekom maćeha"! Jer valjda je bog kao maćeha za neke koji su dobri ali se nikako nisu mogli oženiti, neke koje čak služe po crkvama, ali su sirotinja uboga. Ljudi koji su revnovali za boga, a završili u nekoj velikoj tami i samštini, sa mnooogo gočine. Valjda misle da je život nepravedan za neke, pa pored sve njihove pravednosti, nisu dobili ništa što su dobili neki koji su se ponašali slobodno, čak bahato. Pa ti "nevaljali" su i omiljeni u društvu, imaju lijepe žene, divnu djecu, velike kuće i mjesto u društvu visoko.
Baš danas u crkvi, iznova smo slušali, tu predivnu i nadahnutu priču o bludnom sinu. Priča o očinjskoj ljubavi za izgubljenim sinom, njegovoj neshvatljivoj milosti. Tu priču o dva sina, od kojih je jedan tražio svoje nasledstvo prije smrti očeve (proglašavajući ga time mrtim za njega). Zaista koliko ljubavi, hrabrosti i strpljenja je bilo u toj odluci očevoj da pusti sa polovinom svega što je posjedovao. Izgubio ga je za kratko, da bi ga dobio za vječnost. Pustio ga je iz svojeg naručja, da bi ga predao Bogu u ruke. I onda nakon što je sve svoje proćerdao, popio i prokurvao. Počeo je da nadniči kod nekog surovog gazde, za koricu hljeba, koji mu nisu na davali. Hranio je svinje,što je za jevreje bilo krajnje poniženje, jer su smatrane za nečiste životnje. Ali ni od pomija nije smio tih jesti. I onda "došao je sebi". Odlučio se vratiti ocu, da traži oproštenje i milost, da ga nedostojnog primi bar kao jednog od slugu. I taj susret, kada ga Otac čeka još izdaleka, i trči mu u susret, jer mu se vraća sin, koji je bio mrtav a sad je živ, koji se vratio sebi i svojemu Ocu. I kada bludni sin govori "Zgrešio sam Nebu i tebi Oče, primi me..." a otac mu ne da dalje govoriti. Nego poziva sluge, da mu daju prsten, da zaklju ugojeno tele, i da pripreme gozbu, jer mu se vratio sin "koji je bio mrtav, a sada je živ"!
I svi znaju ovaj dio priče, ali kao da se zapostalja ono sa čime je Isus završio ovu nadahnutu propovjed. Završio je sa pričom o drugom sinu. Koji je sve vrijeme bio u kući, radio sa ostalim slugama svog oca na poljima. I kad je iz daleka čuo veselje iz kuće, i kad su mu sluge javile da se vratio njegov bludni brat i kako ga je Otac dočekao, učinio mu čast i milost. Ovaj drugi je pobjesnio i nije želio da dodje kući. Došao je Otac i ovome sinu u susret, da ga pita zašto je ljut. Ovaj drugi sin mu odbrusi, da je čitav život on njemu služio, a ovaj mu ni jare nije zaklao da se ovaj proveseli sa drugovima, "a ovome tvome bludnome sinu, koji je proćerdao sve, si ugojeno tele pripremio". A otac mu kaže: "Pa sine, sve moje je tvoje bilo, zar sam ti nešto uskraćivao! Danas tvoj brat se vratio sebi, bio je mrtav, a ponovo je živ, zar se danas ne bi trebao radovati!".
I o tom drugom sinu sam želio danas nešto reći. Bojim se da je ova priča trebala da se zove DVA BLUDNA SINA ili DRUGI BLUDNI SIN. Jer ovaj prvi se vratio sebi i vratio svojemu Ocu i svojoj kući. Ovaj drugi nikad nije ni bio svoj, a upao je u bunt protiv Oca i odbio da udje u kuću.
Prvi je spoznao prihvaćenost, ljubav i milost Oca! A dugi, u svojemu ponosu, ostao u mržnji prema svojemu bratu, u nekom legalizmu i nekoj "pravdi" koja nije Očeva. Za ovakve "samopravedne" je predvidjena najcrnja tama i škrgut zuba, jer nema većeg pakla od onog kojim putuju oni koji misle da svojim djelima mogu doseći Nebo, da su bolji od drugog, da mogu zaslužiti milost i ljubav očevu.
Nema pokajanja (Metanoje) bez spoznanje i priznanja svojih grijeha, niti povratka Kući bez traženja i povratka sebi. Onaj drugi "pravedni" sin, i nije bio sin, već više neki sluga, željan svega, ali u svojoj lažnoj poniznosti nije smio da prizna i da živi ono što mu je na srcu, misleći da će njegov Otac da ga odbaci. Mislio je da će poštovanjem svih normi lepog ponašanja, steći ljubav i prihvaćenost. Ali bijes zbog ljubavi prema sinu koji se vratio, je razotkrio njegovu tamu. Tako da je ova priča za nas opomena, da se okanemo puste religioznosti, lažne poniznosti, licemjerja i da primimo milost i da damo milost, da ne sudimo, da nam ne bi bilo sudjeno, da ne bi ostali sami, besplodni i gorki kao ovaj drugi bludni sin. Da se ne prevarimo i ostanemo na polju, i da se nikad ne vratimo kući.
Baš danas u crkvi, iznova smo slušali, tu predivnu i nadahnutu priču o bludnom sinu. Priča o očinjskoj ljubavi za izgubljenim sinom, njegovoj neshvatljivoj milosti. Tu priču o dva sina, od kojih je jedan tražio svoje nasledstvo prije smrti očeve (proglašavajući ga time mrtim za njega). Zaista koliko ljubavi, hrabrosti i strpljenja je bilo u toj odluci očevoj da pusti sa polovinom svega što je posjedovao. Izgubio ga je za kratko, da bi ga dobio za vječnost. Pustio ga je iz svojeg naručja, da bi ga predao Bogu u ruke. I onda nakon što je sve svoje proćerdao, popio i prokurvao. Počeo je da nadniči kod nekog surovog gazde, za koricu hljeba, koji mu nisu na davali. Hranio je svinje,što je za jevreje bilo krajnje poniženje, jer su smatrane za nečiste životnje. Ali ni od pomija nije smio tih jesti. I onda "došao je sebi". Odlučio se vratiti ocu, da traži oproštenje i milost, da ga nedostojnog primi bar kao jednog od slugu. I taj susret, kada ga Otac čeka još izdaleka, i trči mu u susret, jer mu se vraća sin, koji je bio mrtav a sad je živ, koji se vratio sebi i svojemu Ocu. I kada bludni sin govori "Zgrešio sam Nebu i tebi Oče, primi me..." a otac mu ne da dalje govoriti. Nego poziva sluge, da mu daju prsten, da zaklju ugojeno tele, i da pripreme gozbu, jer mu se vratio sin "koji je bio mrtav, a sada je živ"!
I svi znaju ovaj dio priče, ali kao da se zapostalja ono sa čime je Isus završio ovu nadahnutu propovjed. Završio je sa pričom o drugom sinu. Koji je sve vrijeme bio u kući, radio sa ostalim slugama svog oca na poljima. I kad je iz daleka čuo veselje iz kuće, i kad su mu sluge javile da se vratio njegov bludni brat i kako ga je Otac dočekao, učinio mu čast i milost. Ovaj drugi je pobjesnio i nije želio da dodje kući. Došao je Otac i ovome sinu u susret, da ga pita zašto je ljut. Ovaj drugi sin mu odbrusi, da je čitav život on njemu služio, a ovaj mu ni jare nije zaklao da se ovaj proveseli sa drugovima, "a ovome tvome bludnome sinu, koji je proćerdao sve, si ugojeno tele pripremio". A otac mu kaže: "Pa sine, sve moje je tvoje bilo, zar sam ti nešto uskraćivao! Danas tvoj brat se vratio sebi, bio je mrtav, a ponovo je živ, zar se danas ne bi trebao radovati!".
I o tom drugom sinu sam želio danas nešto reći. Bojim se da je ova priča trebala da se zove DVA BLUDNA SINA ili DRUGI BLUDNI SIN. Jer ovaj prvi se vratio sebi i vratio svojemu Ocu i svojoj kući. Ovaj drugi nikad nije ni bio svoj, a upao je u bunt protiv Oca i odbio da udje u kuću.
Prvi je spoznao prihvaćenost, ljubav i milost Oca! A dugi, u svojemu ponosu, ostao u mržnji prema svojemu bratu, u nekom legalizmu i nekoj "pravdi" koja nije Očeva. Za ovakve "samopravedne" je predvidjena najcrnja tama i škrgut zuba, jer nema većeg pakla od onog kojim putuju oni koji misle da svojim djelima mogu doseći Nebo, da su bolji od drugog, da mogu zaslužiti milost i ljubav očevu.
Nema pokajanja (Metanoje) bez spoznanje i priznanja svojih grijeha, niti povratka Kući bez traženja i povratka sebi. Onaj drugi "pravedni" sin, i nije bio sin, već više neki sluga, željan svega, ali u svojoj lažnoj poniznosti nije smio da prizna i da živi ono što mu je na srcu, misleći da će njegov Otac da ga odbaci. Mislio je da će poštovanjem svih normi lepog ponašanja, steći ljubav i prihvaćenost. Ali bijes zbog ljubavi prema sinu koji se vratio, je razotkrio njegovu tamu. Tako da je ova priča za nas opomena, da se okanemo puste religioznosti, lažne poniznosti, licemjerja i da primimo milost i da damo milost, da ne sudimo, da nam ne bi bilo sudjeno, da ne bi ostali sami, besplodni i gorki kao ovaj drugi bludni sin. Da se ne prevarimo i ostanemo na polju, i da se nikad ne vratimo kući.
Коментари
Постави коментар