Пређи на главни садржај

VINJAGA

Kad govorimo o vremenu, sve ima neku svoju mjeru i odredjeno vrijeme, da se te stvari dese, odnosno promijene. Život je ograničen, pa time i vrijeme koje imamo za neke prave odluke.
Mi možemo i trebamo ulagati sebe u odredjene projekte, da ulažemo vrijeme u neke ljude. Ali i za to ima ograničnja, jer postoji to neko odredjeno vrijeme kada ocekujemo plod od svoga truda. Ne možemo dovjeka ulagati, davati, čuvati, a da kod njih ne vidimo nikakav plod. Takodje, ne možemo dovijeka ostati u nekim jalovim poduhvatima, bez obzira na našu dobru volju.
Sjetih se jedne simboličke pjesme koju je spjevao čuveni prorok Isajia. Pjeva o vinogradu koji je jedan čovjek usadio, oko kojega se trudio, napravio ogradu, okopavao, napravio kulu nasred nje za zaštitu od lisica... Za manje upućene, otprilike 4 godine je potrebno da se izgradi vinograd. Četiri duge godine neko treba da ulaže novac, vrijeme i sebe da bi sačekao da ubere plod.
A šta kaže ova pjesma dalje. "Nema šta nisam uradio vinogradu, a on mi rodi vinjagom!". Vinjaga je jedna vrsta loze potpuno drugacija od one pitome, jestive i plodne. Vinjaga je kisjelo, divlje slabo rodno groždje.
U ovoj priči Bog govori o svojemu narodu. Da je sve dao, sve uradio za nas, dao nam život, dao nam zdravlje, dao je milostivo i svog jedinoga Sina za naše spasenje, a sa njime i sve ostalo. A mi se odvrgosmo, i ne donesosmo plod mira, radosti, krotosti, strpljivosti i ljubavi. Već se pretvorismo u vinjagu, divlju, kisjelu, tvrdokornu i gorku.
Da li možemo do kraja razumjeti koliko je teško podnjeti, kada svi tvoji dugogodišnji napori se ispostave uzaludni? 4 godine rada i novaca, bačeni, uf, ja bih bio jako bijesan!
Zato i ne čudi što, u ovoj pjesmi o vinjagi, gospodar od vinograda kaže: "oboriću mu zidove, neka ga slobodno gaze, uparložiću ga, neću ga više obrezivati, pa neka rasta čkalj i trnje, neće mu biti više ni zalivanja, neka opusti!"
Tako je to, nažalost, ni Bog nije spreman da toleriše besplodnost, izostanak rezultata, da uzaludno upire u neke ljude i poduhvate. Ni mi ne bi trebali, istrajavati u nekim projektima i nekim odnosima. Što bi mi bili bolji i pravedniji od Boga!?! Kao da je nama više stalo nego njemu? Zato od onoga što je Bog digao ruke, i mi bi trebali, po cijenu da sve to propadne. Ako smo uradili sve što smo mogli, ako smo uradili svoj dio zakoji smo znali da je naš, ako smo davali šanse da se ljudi promjene i to bilo bez uspjeha. Onda je vrijeme da dignemo ruke od takvog vinograda, koji ne donosi slatkog ploda, već radja divljom vinjagom. Ma koliko to bolno bilo, ma koliko ne željeli to sebi da priznamo. Pa nije naša krivica, nije naša odgovornost. Ali bolje je da dignemo ruke, da ne bi i mi propali zajedno sa vinjagom i traćili svoje vrijeme i svoj dragocjeni život!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski