субота, 29. октобар 2011.

VINJAGA

Kad govorimo o vremenu, sve ima neku svoju mjeru i odredjeno vrijeme, da se te stvari dese, odnosno promijene. Život je ograničen, pa time i vrijeme koje imamo za neke prave odluke.
Mi možemo i trebamo ulagati sebe u odredjene projekte, da ulažemo vrijeme u neke ljude. Ali i za to ima ograničnja, jer postoji to neko odredjeno vrijeme kada ocekujemo plod od svoga truda. Ne možemo dovjeka ulagati, davati, čuvati, a da kod njih ne vidimo nikakav plod. Takodje, ne možemo dovijeka ostati u nekim jalovim poduhvatima, bez obzira na našu dobru volju.
Sjetih se jedne simboličke pjesme koju je spjevao čuveni prorok Isajia. Pjeva o vinogradu koji je jedan čovjek usadio, oko kojega se trudio, napravio ogradu, okopavao, napravio kulu nasred nje za zaštitu od lisica... Za manje upućene, otprilike 4 godine je potrebno da se izgradi vinograd. Četiri duge godine neko treba da ulaže novac, vrijeme i sebe da bi sačekao da ubere plod.
A šta kaže ova pjesma dalje. "Nema šta nisam uradio vinogradu, a on mi rodi vinjagom!". Vinjaga je jedna vrsta loze potpuno drugacija od one pitome, jestive i plodne. Vinjaga je kisjelo, divlje slabo rodno groždje.
U ovoj priči Bog govori o svojemu narodu. Da je sve dao, sve uradio za nas, dao nam život, dao nam zdravlje, dao je milostivo i svog jedinoga Sina za naše spasenje, a sa njime i sve ostalo. A mi se odvrgosmo, i ne donesosmo plod mira, radosti, krotosti, strpljivosti i ljubavi. Već se pretvorismo u vinjagu, divlju, kisjelu, tvrdokornu i gorku.
Da li možemo do kraja razumjeti koliko je teško podnjeti, kada svi tvoji dugogodišnji napori se ispostave uzaludni? 4 godine rada i novaca, bačeni, uf, ja bih bio jako bijesan!
Zato i ne čudi što, u ovoj pjesmi o vinjagi, gospodar od vinograda kaže: "oboriću mu zidove, neka ga slobodno gaze, uparložiću ga, neću ga više obrezivati, pa neka rasta čkalj i trnje, neće mu biti više ni zalivanja, neka opusti!"
Tako je to, nažalost, ni Bog nije spreman da toleriše besplodnost, izostanak rezultata, da uzaludno upire u neke ljude i poduhvate. Ni mi ne bi trebali, istrajavati u nekim projektima i nekim odnosima. Što bi mi bili bolji i pravedniji od Boga!?! Kao da je nama više stalo nego njemu? Zato od onoga što je Bog digao ruke, i mi bi trebali, po cijenu da sve to propadne. Ako smo uradili sve što smo mogli, ako smo uradili svoj dio zakoji smo znali da je naš, ako smo davali šanse da se ljudi promjene i to bilo bez uspjeha. Onda je vrijeme da dignemo ruke od takvog vinograda, koji ne donosi slatkog ploda, već radja divljom vinjagom. Ma koliko to bolno bilo, ma koliko ne željeli to sebi da priznamo. Pa nije naša krivica, nije naša odgovornost. Ali bolje je da dignemo ruke, da ne bi i mi propali zajedno sa vinjagom i traćili svoje vrijeme i svoj dragocjeni život!