Пређи на главни садржај

TREBA MI SOBA

"Treba mi svet,
otvoren za poglede,
otvoren za trcanje.
I treba mi soba,
da primi pet hiljada ljudi,
sa dignutim čašama!" EKV 1986-1988

Pamtim i ne zaboravljam moje srednjoskolske dane, moja traženja, moj vapaj za smislom i svrhom. Te osamdesete godine, kažu neki istoričari su možda i najsretnije godine koje je čovječanstvo u nekoliko zadnjih vjekova imalo,. Nikad nije bilo veće blagostanje i mir u svijetu. Najmanje je ratova zabilježeno u toj deceniji. Mi u Jugi, sanjali smo neki san, osjećali dolazak nečeg novog, nama neznanog. Osjećali smo snagu promjena u našim glavama, promjene u društvu, rastanak sa komunizmom. Pjevli smo ove pjesme EKVa sa nekim titrajem u stomaku. I muzika 80tih je po meni neprevazidjena i danas.
I veoma dobro smo se provodili, kao pred rat, što su neki govorili. Najrodnije godine su predratne. Primao sam ogromnu platu, zivio u navećim centrim tadašnje SFRJ, Sarajevo je bilo evropski grad osamdesetih, Zagreb i Beograd su se budili. Na ulicama krajem osamdesetih je bilo tako živo, tako uzbudljivo, da to ne mogu ni da opišem. Ali sve to nazalost nije se najbolje završilo. Stigle su 90te, koje su uprljale krvlju sve naše snove iz 80tih.
Dovešću u vezu stihove sa početka sa jednom poznatom starozavjetnom pričom o proroku Iliji na gori Karmel. Na njoj se našao u svojoj krizi u svojemu strahu, bežeći pred otvorenom pretnjom zle kraljice Jezavelje. Sakrio se u pećinu, na kraj svijete, odmah poslije najveće pobjede koju je jedan prorok mogao da ostvari. Uspio je da dovede pred izazov sve lažne proroke onog vremena, koji su poštovali idole svojih susjednih naroda, koje su obožavali i vodje njihovog naroda. Uspio je da u jedan dan pobije 840 lažnih sveštenika. Mnogo uspjeha, ali zbog umora i pretnji, upao je u tešku depresiju. Jer je mislio da je sam, da jedini on revnuje za Boga, i za svoj narod. Da jedini on traži Boga da su svi ostali otpadnici.
Ali dolazi mu Bog u sred njegovog očaja, i pita ga "Šta ćeš ti tu Ilija?!?...", i na Ilijin samosažaljevajući odgovor i jadikovku, otkiva mu da u Izraelu ima još sedam hiljada ljudi koji nijesu savili koljena pred Idolima, da Bog ima svoje izabranike, "ostatak Izraelov" koji će se spasiti.
Često proroci, ljudi koji vide dalje, koji mogu da osluhnu huk onoga što dolazi, mogu da zapadnu u zamku u koju je Ilija upao, pa vjerovatno i Milan iz EKV, u ovoj pjesmi BUDI SAM. Da pomisle, u svom ponosu, da su jedini, da ih niko ne razumije, da su jedini pravedni, da osjete samoću u svom dubokom otkrivenju, u svom velikom uspjehu, da tako upadnu u ponor depresije.
Duboko sam siguran da postoji tih "sedam hiljada ljudi, sa dignutim čašama", ljudi koji nijesu poklekli, koji nijesu odustali, koji su spremni da vjeruju, unatoč i uprkos svemu. Postoje izabranici u tvom i mom gradu, koje nijesi vidio u svojem ponosu. Ljudi koji se nijesu odrekli istine i milosti. Zato pjevam da mi treba ta Soba, da primim sve njih, da znam i da znaju, da nijesmo sami, da u svakom mjestu postoje oni koji su slični. Sliačan se sličnom raduje. Bezdan bezdana doziva. Dubina dubinu priziva. Zato hajde dase okupimo, da slavimo, da pjevamo, da se radujemo. Da podignemo čaše, jer imamo samo jedno piće, krv Jagnjeta Božijega. Treba mi zajedništvo sa istomišljenicima, treba mi Soba u koju bi ih sve zagrlio I pokazao koliko mi trebaju. Hajde da se družimo, da se medjusobno čuvamo, da se tješimo... jer u ovom svemiru, mi nijesmo sami, imamo jednog Roditelja, jednu kuću, jednu domovinu, jedno Sunce koje nas grije i osvjeljava put. A Nebo je naša domovina. Ali treba mi samo jedna soba, tu u mome gradu. I to danas, ne sjutra.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski