Пређи на главни садржај

STANI U PROCJEP

Nasavicu u istom pravcu. Stajanju na "strašnom mjestu". Kad staviš "glavu na mjestu gdje neko ne bi stavio nogu", kako mi je rekao jedan uspješni biznismen prije 5 godina. Ali pišući tekst o Dolini blaogslova, dodje mi jedan stih, koji govori o jednoj potrebi koju ima Bog. Zvuci cudno, čak kontradiktorno, kako može Bog koji ima sve, koji jeste sve, koji je potpun, potpuno radostan... da ima odredjenu čežnju. Pa mislim da ipak, iz ogromne svoje ljubavi prema čovjeku, ona vapi kao što majka čeka svoju zabludjelu kćer da joj se vrati. Kao što otac tuguje za buntovnim sinom. Zaista sigruran sam da Gospodnja radost nije potpuna dok se svi ne spasu, dok mu se sva njegova djeca ne vrate, kao što kokoška juri svoje piliće, da zagrli i da ih utješi i poljubi. Postoji ta jedan nesklad, taj jedan procjep, kao rana koja zjapi na srcu Očevom, koja krvari. Ne vjrujem da se naš Bog totalno radostan dok gleda naše stadanje. To je kao jedan procjep, kao jedan klanac, koji razdvaja dva svijeta, koji razdvaja nebo i zemlju, koji razdvaja život od smrti. Zato postoji ta molitva to neko traženje od samoga Boga, koji kaže "Ima li čovjeka, imali posrednika, koji bi mogao da stane u procjep..? Ali ne nadjoh nikog!?!"
To mi se osvjestilo ovih dana, koliko je potrebno da ima ljudi koji bi bili odvažni da udju u onaj procjep, u ono grotlo koje se otvara, kada dodje grijeh, kada dodje do raspada, kada dodje do svadje, kada dolazi do razlaza i razvoda. Da ima ljudi i vodja kao što je bio krotki Mojsije, koji je ušao u takav rascijep, stajao izmedju Boga i Njegovog naroda koji se otrgao, i molio ispovjedajući grijehe svoje i njegovih sunarodnika, tražeći milost. I dobijao to što je tražio, jer je i Bog dobio što je tražio. Koliko je važno da ima danas onih koji su spremni da stanu u te kamene rascjeline, na mjestima gdje zemlja puca, puca ekonomija, na mjestima gdje se izmiče tlo pod nogama, gdje se postavljaju granice, gdje nastaju podjele, gdje se stvaraju razlike i diskriminacija... Ali ne nadjoh nikoga! Samo je Jedan koji se odvažio, koji sišao da bi se uzdigao, dao sebe na žrtvu, da mu se tijelo polomi, koji je ušao u taj procijep izmedju Boga i ljudi, da spoji dva svijeta u jedno, da od dvoga napravi cjelinu. I u tome je čudesnost našeg Boga, za razliku o svih bogova koje istorija veličala. Svi ovi bogovi su silni, strašni; svi su lijepi i snažni. Svi bogovi su mudri i vladaju. Svi besmrtni i stoje u vječnosti. Ali samo se Jedan, postao kao mi, postao sluga iako je trebalo da ga svi uzvisuju. Samo je jedan postao smrtan, samo Jedan bio kušan svime što nas snalazi, samo Jedan bi biven, prezren i odbačen od ljudi, vičan bolu i patnjama. I ono što je zbunilo čitav univerzum, sve andjele na nebu, sve ljude na zemlji, pa i samog Djavola, kada je naš Bog postao grijeh. On ponese na svom ranjenom tijelu u prepukom srcu, sve naše slabosti, bolesti, prokletstva. Od Njega je i sam Otac okrenuo glavu. Sišao u smrt, do dna pakla. To je po meni najvleičanstvenija slika Božij. To je Njegovo najsvetlije ime. Isus Hrist. Koji je stao u procjep i postao posrednik za svu vječnost. Takvu osobinu nema ni jedan bog za kojega znam. Sa njime se mogu uporediti kad mi je teško, kad sam odbačen i prezren. Znam da je prošao sve što mi se dešava. I kada sam u procjepu, kada mi je glava u torbi, kada je provalija ispod mene, mogu da znam da sam na najsigurnijem mjestu tj da sam na Njegovom mjestu, na mjestu gdje treba biti i gdje je Njegova volja. Da stenem u rascijep!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski