субота, 15. октобар 2011.

STANI U PROCJEP

Nasavicu u istom pravcu. Stajanju na "strašnom mjestu". Kad staviš "glavu na mjestu gdje neko ne bi stavio nogu", kako mi je rekao jedan uspješni biznismen prije 5 godina. Ali pišući tekst o Dolini blaogslova, dodje mi jedan stih, koji govori o jednoj potrebi koju ima Bog. Zvuci cudno, čak kontradiktorno, kako može Bog koji ima sve, koji jeste sve, koji je potpun, potpuno radostan... da ima odredjenu čežnju. Pa mislim da ipak, iz ogromne svoje ljubavi prema čovjeku, ona vapi kao što majka čeka svoju zabludjelu kćer da joj se vrati. Kao što otac tuguje za buntovnim sinom. Zaista sigruran sam da Gospodnja radost nije potpuna dok se svi ne spasu, dok mu se sva njegova djeca ne vrate, kao što kokoška juri svoje piliće, da zagrli i da ih utješi i poljubi. Postoji ta jedan nesklad, taj jedan procjep, kao rana koja zjapi na srcu Očevom, koja krvari. Ne vjrujem da se naš Bog totalno radostan dok gleda naše stadanje. To je kao jedan procjep, kao jedan klanac, koji razdvaja dva svijeta, koji razdvaja nebo i zemlju, koji razdvaja život od smrti. Zato postoji ta molitva to neko traženje od samoga Boga, koji kaže "Ima li čovjeka, imali posrednika, koji bi mogao da stane u procjep..? Ali ne nadjoh nikog!?!"
To mi se osvjestilo ovih dana, koliko je potrebno da ima ljudi koji bi bili odvažni da udju u onaj procjep, u ono grotlo koje se otvara, kada dodje grijeh, kada dodje do raspada, kada dodje do svadje, kada dolazi do razlaza i razvoda. Da ima ljudi i vodja kao što je bio krotki Mojsije, koji je ušao u takav rascijep, stajao izmedju Boga i Njegovog naroda koji se otrgao, i molio ispovjedajući grijehe svoje i njegovih sunarodnika, tražeći milost. I dobijao to što je tražio, jer je i Bog dobio što je tražio. Koliko je važno da ima danas onih koji su spremni da stanu u te kamene rascjeline, na mjestima gdje zemlja puca, puca ekonomija, na mjestima gdje se izmiče tlo pod nogama, gdje se postavljaju granice, gdje nastaju podjele, gdje se stvaraju razlike i diskriminacija... Ali ne nadjoh nikoga! Samo je Jedan koji se odvažio, koji sišao da bi se uzdigao, dao sebe na žrtvu, da mu se tijelo polomi, koji je ušao u taj procijep izmedju Boga i ljudi, da spoji dva svijeta u jedno, da od dvoga napravi cjelinu. I u tome je čudesnost našeg Boga, za razliku o svih bogova koje istorija veličala. Svi ovi bogovi su silni, strašni; svi su lijepi i snažni. Svi bogovi su mudri i vladaju. Svi besmrtni i stoje u vječnosti. Ali samo se Jedan, postao kao mi, postao sluga iako je trebalo da ga svi uzvisuju. Samo je jedan postao smrtan, samo Jedan bio kušan svime što nas snalazi, samo Jedan bi biven, prezren i odbačen od ljudi, vičan bolu i patnjama. I ono što je zbunilo čitav univerzum, sve andjele na nebu, sve ljude na zemlji, pa i samog Djavola, kada je naš Bog postao grijeh. On ponese na svom ranjenom tijelu u prepukom srcu, sve naše slabosti, bolesti, prokletstva. Od Njega je i sam Otac okrenuo glavu. Sišao u smrt, do dna pakla. To je po meni najvleičanstvenija slika Božij. To je Njegovo najsvetlije ime. Isus Hrist. Koji je stao u procjep i postao posrednik za svu vječnost. Takvu osobinu nema ni jedan bog za kojega znam. Sa njime se mogu uporediti kad mi je teško, kad sam odbačen i prezren. Znam da je prošao sve što mi se dešava. I kada sam u procjepu, kada mi je glava u torbi, kada je provalija ispod mene, mogu da znam da sam na najsigurnijem mjestu tj da sam na Njegovom mjestu, na mjestu gdje treba biti i gdje je Njegova volja. Da stenem u rascijep!