понедељак, 10. октобар 2011.

SKROMNOST - PRISTATI NA MANJE?

Vaspitavan sam da je skormnost vrlina. Posebno u ovo vrijeme džet seta, bahatih i razmetljivih zvijezda, upoznati skoromnu osobu svakako je osvježenje i privilegija. Biti umjeren, biti odmjeren, a ne nezajažljiv, prembiciozan, pohlepan, danas je velika vrlina. Nadjoh jednu divnu izreku od Voltera: “Jedina vrlina kojom čovjek ne može da se pohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman.” Ali nažalost danas preovladava uvjerenje da skromnost je znak slabosti, ili čak gluposti. Posebno kada su muškarci u pitanju, negdje sam pročitao da žene ne vole skromne i skrušene tipove, i da čak smatraju da je to mana. A da muškarci, ipak više cijene skormnost kog žena, više nego neku razmetljivost i bahatost. Ipak smatram da pitanje skromnosti, posebno one hrišćanske, nije baš tako jednostavno. Kad vidimo one likove na ikonama, sa nagnutim glavama u jednu stranu, koji se pokazuje kao mučenici, nekom skrušenom položaju, meni ne djeluju prirodno. Da bi malo problematizovao pitanje skromnosti, napisao bih par riječi o lažnoj skromnosti. To je ona skromnost, više neka skrušenost, kada dobijemo poklon, pa kao femkamo se, a milo nam je. Ili kad dobijemo kompliment pa se zacrvenimo. To nije po meni skromnost.
Mislim da prava skormnost mora da uključuje samopoštovanje. Jer skromnost može da posjeduje samo onaj koji je svjestan svoje vrijednosti i duhovnosti. Zar prava krotost ne podrazumjeva izuzetnu snagu, koja je kontrolisana? Zar onaj koji je slab može da bude krotak? NEma logike, zar ne? Tako i prava skromnost, po meni, podrazumjeva svijest o talentima kojima smo obdareni, ali sa jednim stavom da su nam Bogom dani. Ali sve ovo sam počeo da pišem o jednoj vrsti lažne poniznosti i skromnosti, koja je zapravo prikriveni oblik nevjere. Često kad odustajemo od vjere u čudo, vjere u pobjedu, pravdamo to svojom religioznom skrušenošću, kao “To nije bilo za mene! Nije volja Božija! Ja sam zadovoljan i sa ovim što imam! “Ko hoće veće izgubi ono iz vreće!” “Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani!” i sl. Sve više shvatam da Bogu jedino vjerom može neko ugoditi. I osnovno pitanje je “Do koje mjere si spreman da ideš sa NJim?”. Šta tvoje i moje srce vjeruje? Koliko ja razumijem stvari, jedino naša (ne)vjera čini Boga lažcem. Pa sve ono što stoji kao obećanje, da ćemo biti zdravi a ne bolesni, da ćemo biti glava a ne rep, gore a ne dolje, plodni a ne besplodni, zavisi od nas i jesmo li spremni vjerovati. A kad ne vjerujemo, nego filozofiramo, onda činimo Boga lažovom, kao da sve ono što je obećao, nije ispoštovao.
Zato nema skromnosti u duhovnim stvarima! Ako je ima onda je zaista to glupost. Zadovoljiti se sa nekim malim bogom, je mana po meni. Zadovoljiti se sa nekim bogom, koji je nemoćan da pomogne, je maloumno. Zapravo, čini mi se da Bog vapi za običnim i svakidašnjim ljudima koji imaju neobične i nesvakidašnje ciljeve i očekivanja. Koji su spremni sa idu dalje, da idu dublje, da idu više! Koji izazivaju i Boga i ljude na čudo, na nadprirodnu intervenciju. E takvi mogu da budu skromni ako hoće. Takvi neće tražiti izgovore u skromnosti i skrušenosti.
Ta neka vrsta religioznosti kada se ljudi odriču sile Božije, a oblače se u nekakvu skrušenost, najcrnja je tama koju ovaj svijet može da upozna. To nije vjera, to je nevjera. Taj lažni stav poniznosti, je zapravo prikriveni oblik samopravednosti i ponosa, koji govori “Pa mi smo ipak samo ljudi! Od krvi i mesa! Slabašni i grešni!”. Pristati na manje, od Njegove savršene volje, je zapravo najveći grijeh koji se može učiniti protiv nas samih. Da naše slabosti ne budu opravdanje za neuspjeh, jer je pravi uzrok zapravo leži u našoj nespremnosti da krenemo ka onom u šta bi trebalo da vjerujemo. A to nije ništa drugo do prezir prema žrtvi koja je za nas plaćena. Pa što se onda crvenimo kada dobijemo poklon ili pohvalu?
Budimo skromni u nekim zahtjevima prema drugima, u nekim zahjevima prema onima koje ne volimo. A tražimo sve od Života, tražimo sve od Boga, dokučimo svoje granice i prevazidjimo ih.