Пређи на главни садржај

PROSJACI I SINOVI

Nisam mislio da govorim o onoj sjajnoj dalmatinskoj seriji iz mojih dječačkih dana tj. 70tih godina prošlog vijeka, u kojoj je glumio Fabijan Šovagović, koji je nenormalno ličio na mog pokojnog strica Veselina.
Pisaću o tome da postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu, postoji oni koji mole kao prosjaci, i oni koji traže kao sinovi. U mnogome se razlikuju ove dvije vrste ljudi, ove dvije vrste molitve. Prosjaci mole za sitniš i milostinju, sinovi traže sve ono što je pripadalo njihovom ocu.
Prosjaci pokazuju i dokazuju svoju bijedu i ništavost da bi izmamili pažnju, sažaljenje za koji novčić, sinovi dolaze onakvi kakvi jesu uzdajući se u ljubav i prihvaćenost Očevu da bi dobili utjehu i zaštitu. Prosjaci traže ispruženu punu ruku, sinovi traže ozareno lice Očevo. Prosjaci dobijaju manje od onoga što ištu, sinovi dobijaju sve što im je potrebno pa i ono uzvišeno što nisu smjeli ni da zatraže.
Prosjaci nisu sigurni i ne vjeruju u svoje moljenje, sinovi traže bez ikakvog ustezanja sa potpunim pouzdanjem da ih Otac neće odbiti. Prosjaci idu od kuće do kuće, sinovi ostaju u Očevoj kući dovijeka. Prosjaci ne poznaju onog kome se obraćaju i sa strepnjom gledaju u lice stranca hoće li ih poniziti i odbaciti uz psovku, sinovi znaju lice svoga Oca, na kojega liče, i znaju koja je njegova volja i šta mogu dobiti od Njega.
Prosjacima biva po njihovom ponašanju ili hiru davaoca, sinovima biva po ljubavi i milosti Očevoj. Prosjaci se obraćaju umilnim i kitnjastim glasom puni slatkorječivosti, a sinovi se ne pretvaraju, već jasno i kratko kažu što im treba.
Prosjaci mole gospodara, sinovi mole Oca koji ih je rodio i podigao i koji bdije nad njihovim životima.
Ja znam kako moj Danilo, odlučno traži ono što mu je potrebno za školu, znam koliko sigurno mi trči u susret kad se vraćam sa puta i pita "Šta si mi donio?", ne pita "Jesi li?".
Zato nije stvar u molitvi u tome kako je sročena, kako je izdeklamovana, stvar je u odnosu izmedju onog koji moli i Onog kome se obraća. Stvar je u stavu srca, u tvom identitetu, jesi li prosjak ili si sin? To čini razliku!!!

Коментари

  1. Ja sam o vjeri uvijek razmisljala sa neke filozofske tacke gledista, a opet sam na neki cudan nacin sa Bogom bila na "ti" od malih nogu, i nije mi bilo problem da pomislim tj. zatrazim noc prije ispita "Molim te, da dobijem sjutra ovo pitanje!" (a sjutradan mi je nekako bilo sasvim normalno sto sam i dobila bas to pitanje)...i ne samo prije ispita,uvijek bih se u nekoj teskoj situaciji sjetila da tu samo On pomaze... Imala sam prilike da sretnem vjernike, koji su me svojim ponasanjem i shvatanjem vjere samo udaljavali od vjere i bilo kakve potrebe da vjeru potrazim u Crkvi...a opet oduvijek sam osjecala da je sve sto postoji Jedno...i da je nase Ja zajednicko, al da smo izgubili spoznaju, nit...
    Na pocetku tvojih postova, pomislila sam da je tvoj "ulazak u vjeru" nagao i da ces, kao i vecina novopecenih vjernika otici u krajnjost, pretjerivanje,... medjutim, cini se da sam bila u krivu i da tvoj prilaz vjeri, iliti metanoja, te zaista sve vise priblizava toj spoznaji, niti, sozercanju... sto vraca moju vjeru u vjernike :)

    ОдговориИзбриши
  2. hvala ti Vera, u srce si me dirnula ovim komentarom!!!
    Zbog tebe i ovog sto si napiisala, sad mogu reci vrijedilo je što sam počeo sa Blogom.

    ОдговориИзбриши
  3. Tvoji tekstovi su me podsjetile na neke stvari na koje sam u trci sa vremenom i zivotom pozaboravljala. Hvala ti za to. Nadam se da ce i knjiga uskoro...

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski