Пређи на главни садржај

PROMJENA PERSPEKTIVE

Vidjeh se sa jednim prijateljem prije nekoliko dana, podijelio je sa nama jedno interesantno iskustvo, koje je imao dok je ljetos bio u Americi. Dok se vozio kolima gledao je visoke zgrade grada ka kojem su išli, i najednom kao u duhu, došlo je do promjene perspektive, kao da se ogromnom brzinom približavao jednom soliteru, dok nije skoro došao licem tih do zida, kada više nije mogao da vidi ništa.
Pričali smo upravo o tome, da često moramo promijeniti perspektivu da bi mogli sagledati stvari oko nas. Često smo tako daleko od problema, bavimo se visokom politikom, filozofiramo o krupnim svjetskim dešavanjima, umjesto da se približimo i da udjemo u suštinu stvari. Potreban nam je mikroskop da bi saznali da postoje bakterije i virusi koji razaruju organizam, koji donose bolest, pa od onih malih i nevidljivih elemenata, nastaju čitavi porobelmi, koji ugrožavaju sistem ili neki organizam.
A sa druge strane, čini da smo se toliko udubili u neke probleme, kao kad bi se nabio licem u tu veliku zgradu. Pa je ispred nas neko crnilo, neki zid. I onda ne vidiš ništa, ništa ti nije jasno. Zato posebno za one velike i važne stvari moramo se izmaći, moramo napraviti distancu, da bi mogli sagledati čitavu jednu gradu, čitavu jednu mrežu, koja se plete.
Sjetih se, kad sam prošle godine bio na dužem putu u Švedsku, da kad sam se vratio, doživio takav izliv ljubavi od svoje žene. Valjda tek kad sam se malo odaljio, nešto je u njoj shvatilo, koliko nam je dobar brak, kakav sam ja muž. Prosto da ne vjeruješ, druga žena :-))) Ja rekoh, dje ne znadoh da davno otputujem malo, hahaha.
Ali zaista izgleda tako, da tek kad neke važne stvari koje su nam bile u životu, neki nama dragi ljudi, kada se odalje od nas, kada ih možda izgubimo, vidimo koliko su nam bile važni. Kolike su to zgrade od ljudi bili, da su u njihovom srcu mogli sigurno živjeti mnogi.
Zato budimo trezveni, pa danas promjenimo perspektivu, pa se udubimo u problematiku, da bi saznali uzroke nekih bolesti i slabosti, ali takodje izmeknimo se za neke važne stvari koje su u našem životu, koje možda pocjenjujemo, pa budimo objektivni, i sagledajmo njihovu pravu veličinu, da kasnije ne bude kasno i da nam ne bude žao, kad bez toga i njih ostanemo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski