PREZAPOSLENOST

Danas je padao grad nekih deset minuta kod nas u Doljanima, velicine lješnika, ali uz takav jak vjetar i u ogromnoj kolicini kao da je neko lopatom nabacao. Sve ze zabijelilo za par minuta. Sjetih se one čuvene priče o 10 zala koje je Bog u vrijeme Mojsija pustio na Egipat, kako bi oslobodio svoj narod iz ropstva. I umjesto da je Faraon već poslije nekoliko pošasti koje su se desile, pustio narod da ode u obećanu zemlju, njemu je otvrdnulo srce pa je počeo da ih dodatno iscrpljuje radom, pa na sav onaj ropski rad pravljenja cigli, dodao im je i skupljanje slame uz istu normu koju su morali da ispoštuju. Pa su Izraelci čak počeli da se bune na Mojsija i na Boga, po sistemu "nemoj nam više pomagati i spašavati samo nam biva još gore".

Ova me je priča inspirisala jer veliki broj mojih prijatelja u ovo tesko vrijeme krize, kuburi sa poslom. Tesko se dolazi do dobrog posla, ali kad se do njega dodje postoji drugi problem - Prezapošljeni su. Ne govorim o workoholicima, ne govorim ni o ambicioznosti, ne govorim ni o prezaposlenosti kao nacinu da se pobjegne od stvarnosti, od nekih emotivnih i porodicnih problema. Postoji jedna vrsta prezaposlenosti, koja se manifestuje kao jednom oblik duhovnog ropstva, tačnije terora. Postoji jedna vrsta prezapošljenosti koja nije naš izbor, već prisila. Ta prisila naravno može biti fizička, prod pretnjom narušavanja egzistencije, gubitka života i slično, ali to je lako uočljivo, to je zona krivicne odgovornosi i tu nema šta dodati. Mislim o drugoj, perfidnijoj vrsti prisile koja se odnosi na neke duševne sveze, emocionalne prirode. Kako je prepoznati? Kako je pobijediti? Mislim da je kvaka i rješenje sakrivena u onoj priči sa početka. Na sve pogrešne sisteme i odnose, zasnovane na nekom sebičnom interesu, zasnovane iz pogrešnih pobuda i motiva, dolazi neka vrsta pritiska Božijeg. Čak sam spreman ustvrditi da je i ovo krizno okruženje jedna vrsta takvog pritiska na sve one odnose koje su neodrživi, koji su zasnovani sa nekim koruptivnim elementom, pa su grešne obije strane, i ona koja daje i ona koja uzima. I ono sto sam shvatio, da kad počinju krize, kada počinju da se drmaju temelji takvih sistema, dolazi do prezapošljavanja. Dolazi do iznurivanja jedne od strana, da bi se od nje izvukao maksimum, da bi se održala kontrola, da bi se konačno osujetio svaki pokušaj oslobodjenja. Upravo strana koja želi da se se pokaje, koja želi da prekine bilo koji zavisnički odnos, bilo to dužnicko-povjerilački, bilo neki emocionalni ili neko pogrešno obećanje itd počinje da trpi teror prezapošljenosti. Rastu zahtjevi, rastu očekivanja, rastu ucjenjivanja, rastu prijetnje. Taj govor možeš lako prepoznati, jer se čuje "Ti moraš ovo!... ti trebaš ono!... Razočaraćeš me ako!... Ne trebaš mi ako!" Itd itd, Za mene prezapošljenost u ovom smislu jedan je od sigurnih znakova, da je došlo vrijeme da se raskidaju takvi odnosi, da se izlazi iz takvih sistema, da se oslobadjamo takvih sveza. Prezapošljenost tj. Povećani zahtjevi, pritisci i očekivanja,obaveze, je jedan od signala, da se "terorista" pod velikim pritiskom, da gubi konce, da mu se ruši sve kao kula od karata. Znak da je krenulo na njega 10 zala, kojima neće moći odoljeti. A ono što sam mogao učiti iz ove priče o Mojsiju, da je on bio istrajan, strpljiv ali pokazujući aktivnu rezistenciju prema svim ovim pritiscima. Važno je znati, da kada se dešavaju ove stvari, da je vrijeme za izlazak, da je vrijeme za promjene, da uskoro pada onaj koji maltretira. Ne treba osudjivati one koji ti žele pomoći, koji žele da te izvuku iz tog zavisničkog odnosa, samo zato što raste pritisak na pri početnim pokušajima da se oslobodiš. Prezapošljenost je neka vrsta negativnog vodjstva, koja nas ne treba obeshrabriti, dezavujisati, već učvrstiti u odlici da se napusti taj sistem, taj ugovor, taj odnos koji je problematičan. Pa ma od koga da dolazi, možda su to naši dojučerašnji prijatelji,idoli, ljudi od autoriteta, trebamo imati neku vrstu postojane rezistencije, odnosno otpora, jer brzo stiže oslobodjenje.