Пређи на главни садржај

PODIGNI POGLED

Sad mi jedan dobar prijatelj ispriča jedan od osnovnih pravila koji važi za gradjevinske radnike visokogradnje. On je i sam investitor i bavi se završnim radovima na jednoj od najvećih zgrada na primorju. Reče kako radnici na vrhovima zgrada, koji prelaze preko skela, preko dasaka, ispod kojih je provalija od nekoliko desetina metara, pobjedjuju strah. Moraju da podignu pogled! Ne smiju da gledaju u provaliju ispod sebe, jer onda im se muti u glavi, onda se javlja nesigurnost u hodu, javlja se strah i fobije. Naprotiv, trebaju da dignu pogled, da se usmjere na posao koji treba da rade, tako uspjevaju da odrze mir i ravnotežu.
Zadnjih dana mi se desilo, da sam zbog razlicitih negativnih izvjestaja i informacija, za tren spustio pogled i odmah me je uhvatio nemir i briga. Postalo mi je jasno zašto je Bog Avramu, ocu vjere, govorio da podigne pogled i da prebroji zvijezde na nebu. Rekao mu je da koliko je zvijezda na nebu toliko će biti njegovih potomaka. I to mu je govorio dok je bio gotovo stogodišnjak, kada je umrla i zadnja varijanta da on postane otac, jer njegova žena Sara je već punila 90 godina, njena materica je bila potpuno mrtva. A Bog govori Avramu da broji zvijedze !?!
Pomislim koliko je to bilo Avramu, da broji zvijezde u mrkloj noći, povečerju njegovog života. Kako mu je bilo da pomisli sve što je stekao neće imati kome da ostavi. A Bog mu govori nekoliko puta da podigne pogled.
I to je to što danas i sebi i tebi želim da iznova kažem, da ne spuštamo svoje oči u glibež naših problema, naših nemogućnosti. Da ne gledamo kao Avram u svoje sasušeno tijelo i tijelo svoje ostarjele žene, već da pogledamo u zvijezde, da pogledamo u Nebo, da se ohrabrimo u obećanjima Onog koji može iz ničega sve da stvori, čitav univerzum.
Piše na nekoliko mjesta da se Avram ohrabri u Gospodu, da Mu povjerova, i to ga učini pravednikom i ocem vjere. Tako i ja večeras, gledam ovo zvjezdano Nebo iznad Podgorice, kao onaj radnik na vrhu gradjevine. Gledam u pravcu odakle mi stiže pomoć, odakle je moje pouzdanje. I to nije neka jednokratna stvar, ne, to je trajna radnja kao što je brojanje zvijezda, kao što je gledanje u pravcu onog što stoji danas pred tobom da završiš svoju gradjevinu.
Jer ovo je vrijeme kada mnogi padaju pored nas, sa naše lijeve i desne strane. Vrijeme kada se i ispod nas otvaraju neki ponori, koji se čine zastrašujući kao pogled sa vrha solitera, od kojih se mute pogledi, manta u glavi, gubi mir i ravnoteža. Jedini način za uspjeh, pobjedu i spasenje je da podignemo oči i zadražimo oči na Zvijezdi Danici. Dok ne svane i naše jutro, ne dodje novi dan, naše bolje sjutra!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski