Пређи на главни садржај

OČEVA GOLOTINJA

Kada je došlo odlučujuće vrijeme da božiji narod udje u svoju Obećanu zemlju, sa jedne strane rijeke Jordana bio je jedan narod, a sa druge strane njih sedam. Ovi narodi su bili visoki rastom kao divovi, živjeli su u dobro utvrdjenim gradovima, izgledi za pobjedu su bili veoma mali. Ali malo ko zna, da je postojalo nešto što je odlučilo ishod ove velike bitke. Nešto što je bilo sakriveno u samim korijenima oba naroda koja su stajala suprostavljeni jedna drugom. Nešto što je slomilo silu otpora ovih sedam naroda, da su oni poklekli i izgubili teritoriju, izgubili svoju državu. Jedan je pobjedio sedmoricu, kako? Odgovor se krije u samom korijenu tih nacija,u pitanju je bilo jedno prokletstvo očevo, koje su skoro svi zaboravili.
O čemu se radi? Nekada davno, nakon velikog potopa, pravedni Noje, počeo je da obradjuje zemlju, sagradio je prvi vinograd, i od prvog roda, napravio vino, i desilo mu se da se napio. Njegov mladji sin Ham, nadje ga golog i pijanog, i naruga se svome ocu zbog njegove nedoličnosti, odmah pozva svoja dva brata da im pokaže razgolićoneog oca, umjesto da ga je sam pokrio. Ova dvojica, Sim i Jafet, kad vidješe pohitaše da ga pokriju, hodajući natraške da ne gledaju golotinju svojega oca. Kad je Noje ustao i doznao šta je bilo. blagoslovi svoja dva sina a trećeg prokle da njegovo sjeme služi slugama braće njegove. Taj prokleti sin zvao se Ham, koji je rodonačelnik bio svih naroda koji su nastanjivali Hanan tj Obećanu zemlju, koja je kasnije osvojena.
E to je prevagnulo u ovoj bitci, jer je onih 7 naroda stigla kletva jednog pravednog Oca. Jer je jedan sin, izabrao podsmjeh umjesto poštovanja, izabrao je sprdnju umjesto pokrivanja golotinje svojega oca.
Gdje je bila zahvalnost ovome sinu. Zbog njegovog pravednog oca Noja, Bog je spasio je njegovu majku, njegovu ženu , dva brata i dvije snaje. Od njih osmoro podigao je potpuno novi naraštaj. Zbog pravednosti jednoga Oca, zaštita je stajala na čitavom njegovom domu. A onda je jedan sin odabrao da tom ocu pokazuje prstom u grijehe, da se hvali njegovom golotinjom. Tome je izašao iz zaštite i na sebe navukao nesreću. Ne samo za sebe, već i čitavo svoje nasledje.
Onda i nije čudo, što u nekim odsudnim bitkama, kada postoje dvije strane, dvije skupinu ljudi, gube oni ne koji su malobrojni, već oni koji nijesu znali da sakriju golotinju onih koji su ih porodili, onih koji su ih podigli, kojih su ih doveli tu gdje jesu. Pobjeda je na strani onih koji poštuju svoje očeve, koji poštuju svoje oslobodioce, koji poštuju one koji su ih stvorili, koji znaju da pokriju golotinju svojih roditelja.
Pomislim koliko Bog ima razumjevanja za naše porodice, ali ne i mi. Koliko razumjevanja za naše slabosti, ali ne i mi. Pokriva naše grijehe, naša pijanstva, ali ne i mi. Mi upiremo prstom u uneredjenje svojih očeva, podsmjevamo im se zbog njihovih padova i neuspjeha, nemamo razumjevanja za njihove krize. Ali ne i Hrist, koji je kao oni pravedni sinovi Noevi, uzeo ogrtač sa sebe i prekrio našu golotinju, prekrio našu sramotu. Sebe je razgolitio, da bi se naš grijeh oprostio. Zato je Njegovo nasljedje, blagoslovljeno dovijeka, sa one je prave pobjedničke strane Jordana, na kojima je blagoslov Očev, na kojima je opšroštenje, na kojima je zavjet da mogu ući u svoju Obećanu zemlju. I da se pred njim sedmostruki neprijatelj neće održati dovjeka.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski