Пређи на главни садржај

MOTIVACIJA

Puno pisem o promjeni nacina razmisljanja, promjeni stavova, o potrebi uvodjenja promjena u rijecima, mislima i djelima. A zapravo suštinsko pitanje šta nas to sprečava da udjemo u tu željenu promjenu. To je kao ono kad bi mi neko rekao da sam gojazan, i ja to vidim, ali nekako ne uspjevam da smanjim ishranu, da se aktiviram u nekim sportovima ili rekreaciji. Često kao da se izgovaramo, kažemo da nijesmo motivisani. To je iz razloga što imamo pogrešno shvatanje motivacije. Mislimo da će se jednog dana promjeniti naša osjećanja i da će to stvoriti motivaciju. A da će onda ta motivacija da rezultira nekom promjenom ponašanja, pa da će ta promjena ponašanja rezuultirati željenim učnikom. I tako prolaze dani, jedan za drugim, i ništa se ne mijenja. Mi čitamo dobre knjige, pratimo mudre izreke na FB, lajkujemo, osjećamo se dobro, ali to ostaje bez učinka. Mi bi željeli i voljeli da smo vitki, ali nekako ne uspjevamo da se motivišemo da smanjimo obrok.
To je zato što polažemo nadu u osjaćenja, a to ne donosi motivaciju. Motivaciju donosi promjena u djelovanju. Motivacija je više plod promjena u poanašanju, kao naprimjer ljubav i radost. Učinimo to nešto ispravno, i ako nastavimo u tom pravcu, dolaze rezultati, dolazi plod, dolazi ljubav prema tome, dolazi radost, i onda smo motivisani za dalje. Promjene pošanja donose promjenu stavova. Kada nekome ukazujemo na njegove greške u stavovima, pokazujemo tako što mu ukazujemo na greške u njegovom ponašanju. Tako djeci trebamo korigovati ponašanje, pa će se i njegovi stavovi i motivacija izroditi kao plod ispravnog ponašanja. I to treba istrajavato, jer samo uzastopno ponavljanje ispravnih aktivnosti donosi promjenu stavova i donosi motivaciju da nastavimo dalje. Isus je na početku svoje službe na zemlji, objašnjavao svojim učenicima ovaj princip riječima: "Od Jovana Krstitelja na ovamo, carstvo nebesko (čitaj: mir, radost, ljubav) silu trpi i siledžije ga zauzimaju". To znači da se moraš silom natjerati na ispravno ponašanje, a onda ćeš vidjeti kako dolazi motivacija. Tako primjer sa početka, kad se natjeraš da smanjiš obroke, da ideš na neku rekraciju, u početku je teško, osjećaš jaku glad ili upalu mišića, ali ako istraješ i nastaviš dalje, osjetiš kako glad možeš da kontrolišeš, kako ti čak prija, prija ti i blaga upala mišića. A onda kad vidiš kako kilaža spada, kako se osjećaš dobro, osjećaš neku snagu i lakoću, i dišeš punim plućima poslije treninga, onda raste motivacija.Pa ono što ti je nekad bila težina, napor i gnjavaža, postaje zadovoljstvo bez koga ne možeš. Moj brat bilduje već 20 godina, i on bi ovo mogao da potvrdi, koliko mu je nezamisliv dan bez dizanja tegova, dan bez napora, bez slatkog bola u mišićima, bez znoja. Hoću reći da ne trebamo čekati sjutra, čekamo neko bolje vrijeme, neko bolje raspoloženje, koje nikad neće doći. Zato danas, ako osjećaš da ti raste želja za promjenom, odluči da se pokaješ, da se izmiriš, da kreneš dalje, da kažeš DA Životu, da kažeš da Istini i kreni ispravnim putem. Ako to činiš uz veliki napor, ako se ne osjećaš kadrim da podneseš taj teret, ako se ne osjećaš pozvatnim da učiniš tu veliku stvar, pozivam te da zanemariš svoja osjećanja, da znaš da upravo si tad taj "silnik" koji može da zadobije mir, radost i ljubav. Znaj da upravo onda, kada nema euforije, kada nema neke motivacije, a ti ipak činiš ono što treba da činiš, e onda si na pravom putu, na korak od rezultata, na korak do cilja, na korak do pobjede. A kada počneš sa pobjedama, kada ti one udju u krv, kad se navučeš na pobjede, nema bolje motivacije od toga. Onda ideš iz pobjede u pobjedu, iz slave u slavu, i ne gubiš entuzijazam.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski