MILOS OBILIC

Ako bi htio da govorim o ratnicima i onima koji sebe vide u borbi protiv zla koji se nadvija nad jednim narodom, tesko bi mogao da preskocim lik Milosa Obilica koji je u Boju na Kosovu ubio Sulatana Murata I, vodju otomanske vojske koja je dosla da porobi narod. Danasnja istorija osporava postojanje ovoga srpskog viteza, tvrde da njegovo ime Milos nije postojalo u to vrijeme, pa da mu je i prezime Kobilovic, da je zapravo bio neko ko je bio na straniTuraka, neko iz njegove garde, koji je iskoristio priliku i ubio Sulatana itd. Ali Njegos je uzdigao ovaj lik do nivoa arhetipa, koji je bio vodilja i primjer crnogorcima koji su se trebali pobuniti protiv turskih okupatora. Ali ne zelim da polemisem sa istorijom, vec da ukazem na jedan princip u duhovnom ratovanju, jer nasa borba nije protiv ljudi i nekih naroda, vec protiv zla, nepravde i protiv raznih sila tame I demona. Ne mislim naravno da ova priča u 21 vijeku, znači da trebamo ići mačem na neprijtelje, već želim da objasnim neke duhovne principe, pouke I mudrosti koji se kriju u ovakvim legendama. Ono što mi je ostalo u sjećanju iz guslarske pjesme koju sam često slušao u djetinjstvu, je kad je rasporio Murata „od učkura pa do grla bijelia“. Taj čin ulaska u neprijateljske redove, prolazak kroz njihovu teritoriju, i dolazak do centra neprijetljske vojske, do šatora gdje stoluje njihov vojvoda i knez, njihov Sultan kao u ovoj priči. Taj prodor u svijet tame i dolazak u neposrednu blizinu samog zla, toliko blizu da mu i dah na vratu možeš osjetiti, kao što je Obilić se pružio podnoje Muratovih nogu, i onda zgrabio kratki mač i zario mu u stomak, rasporio na pola vodju neprijateljske vojske.

U mnogo filmova se ovo prikazuje i mnogo knjiga piše o ovome, mada nidgdje to nije jasnije prikazano nego u filmu „Gospodar prstenova“. Iako o tom filmu ima oprečnih stavova, da je dosta naivna i simplifikovana epska fantazija mada svi priznaju da jedinstvena po mnogo kompjuterskih efekata i čudesnih prikaza. Onaj prvi dio filma prati dvije odvojene priče, i sigurno svi pamte onu osnovnu priču o borbi dobra i zla, o dvije vojske koje su neravnopravne ali se ipak čudom dešava preokret i velika pobjeda. Ali postoji i ona pararelna priča o dvojici malih Hobita, koji nose onaj prsten koji je objekat moći i simbol zla, da ga unište u velikom vulkanu, gdje je onaj Sauron, ono veliko oko, što predstavlja centar zla, izvor njegove zle moći. Ova dva Hobita, Frodo i Sam, osjećaju teret nošenja onog jedinstvenog prstena,koji ih mami svojom moći, tako da im se um pomračuje, i prestavlja im veliki izazov. Postavlja se pitanje da li će moći da se od njega odvoje onoga trenutka kada dospiju na najvišu tačku, na mjesto odakle bi mogli baciti i uništiti taj krug moći i zla. Ni Obilić ni Frodo ne bi mogli učiniti ništa iz položaja sigurnosti svoga Okruga u kojem žive normalnim životom. Ako hoće pobjedu, oni se moraju odvažiti da predju jednu liniju, da se čak prikrivaju, da se šunjaju, da strpljivo idu ka mjestu na kojem mogu da izvrše svoj zadatak. Mi moramo doći na uzvišeni položaj, na položaj odgovarajućeg autoriteta, da bi imali mogućnost da ostvarimo svoj zadatak. I Obilić i Frodo u ovim pričama, morali su imati hrabrosti da bi prošli taj put, ali i čisto srce bez obzira što su tron Sultana, raskoš koja ga okružuje, ili privlačenje moći prstena i položaja na koji je Frodo stigao, gazeći po neprijateljskoj teriotoriji. Za svakog drugog, koji posmatra sa strane, to što čine podvižnici, djeluje kao izdaja, djeluje kao predaja, djeluje kao saučesništvo. Ali tajna je sakrivena u savjesti onih koji imaju zadatak, i znaju svoj put i svoj cilj. Oni se ne moraju nikome pravdati, oni se ne trebaju dokazivati, jer će pobjeda koju oni ostvare, njihov kraj, govoriti o svemu onome kroz šta su morali proći. To je jedan neshvatljivi dio puta, koji je i Isus morao proći u svojemu stradanju. Tri i po godine službe, od kršetnja na Jordanu, svih događaja i čuda na ovome svijetu koji su zapisani, pa do hapšenja u Gecemanskom vrtu i raspeća na Krstu Golgotskom, na kojem je imao takav neposredan doticaj sa zlom, da je sam postao grijehom, svaki milimetar njega je bio grijeh i zlo. I onda odbačenost od Oca, totalna smrt, onda silazak do dna pakla u kojem je uzeo ključeve od svega. Da bi onda u nedeljno jutro ostvario veliku pobjedu, vaskrsnuće, pobjedom nad smrti i grijehom. Za sve vrijeme njegovog hoda po zemlji, on je znao i govorio da još nije došlo njegovo vrijeme. A kad je shvatio da je došao čas i to vrijeme stradanja, on je objasnio svojim učenicima a ostalima je samo ćutao. Ipak niko nije razumio šta se dešava, svi apostoli i učenici su se razbježali, razočarali, zbunili. I tek su onda kada su ga vidjeli i dodirivali, shvatili o kakvoj se pobjedi radi. O tome sam htio pisati, o tom putu i svijesti o tome da je ovo bitka za koju si rodjen, da znaš kao Obilić šta radiš, gdje si krenuo, čekanje na pravo vrijeme, čekanje da dodješ na položaj autoriteta, sa kog bi mogao da zadaš udarac. Da zadaš udarac, koji je presudan za pobjedu. Ta svijest da moraš proći i dolinom sjena smrtnoga, da moraš doći u neposredan doticaj sa zlom, da se ne plaši zbunjuje srce. Da nam se u tim trenucima mozak ne pomuti, da nam ne prione srce za moć i uticaj koje pruža to mjesto na koje ćemo doći, kao onaj prsten koji je Frodo nosio, i kojeg se sve teže odvajao što je bio bliži cilju. Ali kad je došao onaj tren kad je došao do središta Sauronove moći, ipak je imao dovoljno čisto srce da taj prsten i moć odbaci od sebe, i da zada sudbonosan udarac, od kojeg je zavisila borba koja se dešavala tamo negdje na bojnome polju. Od spremnosti Obilića, da udje duboko u neprijetljske redove do šatora Muratovog, zavisio je ishod čitave bitke na Kosovu. Tako je i od Krsta, više nego od svega drugog, zavisila pobjeda nad grijehom. Tako i od nase spremnosti da se suočimo sa našim neprijateljem, da udjemo u borbu prsa u prsa, u neposredni doticajem sa zlom, zavisi i pobjeda u našem životu.