Пређи на главни садржај

MAJEUTIKA

Danas mi je tako bliska ona Sokratova rečenica „Znam da ništa ne znam!“. Kao ona Ekremova „Poso – kuća, kuća – poso, a što da znam, ništa ne znam....“:))) Ali šalu na stranu, zaista početak svih saznanja i razumjevanja počinje od svijesti o količini našeg neznanja i svim ograničenjima u nešem razumjevanju. To je ironija, kada ulazeći u dubinu razumjevanja života, shvatamo koliko zapravo ima neistraženih stvari, koliko oblasti o kojima ama baš ništa ne znamo. Ali Sokrat je promovisao još jednu važnu polugu u tom misaonom procesu, a to je majeutika tkz. „poradjanje istine“. Ja ne mislim da je Sokrat potpuno u pravu, da se metodom negativne eliminacije i logiciranja, u kojem je misoani proces važniji od činjenica, može doći do istine. Sve više sam svjestan tog ograničenja razumijevanja svih stvari koje mi se dogadjaju. Ali ono što se slažem je ovaj proces spoznaje sličan radjanju tj. poradjanju. Tako da danas, dok imam neke probleme za koje tražim rješenje, za koje bih rado pitao ovog ili onog, da mi kaže šta je istina, da li će da se desi to što očekujem. A ono niko isto da mi kaže, svako ima neku svoju poluinformaciju, poluistinu. Pitam se i sam „Šta je istina od svega toga?“, a kao da mi je bljesnulo pred očima, da je to pogrešno pitanje, jer ja znam Ko je Istina.
„Šta je istina?“ rezignirano i razočarano je kazao Pilat na sudećoj stolici, ustao i dao da se Isus kazni. NIje vapio za istinom, već je bio razočaran jer od Isusa nije dobio odgovore koji su njemu odgovarali. A zapravo pravo pitanje je „Ko je Istina?“ jer istina nije smao neka definicaja ili pravilo, istina je osoba. U tome je sva razlika. Pilat nije razumio da je sve vrijeme pred njim bila Istina. Isus nije govorio, ja znam koji je put, On je rekao Ja sam Put. Nije rekao ja znam šta je istina. On je rekao Ja sam Istina i Ja sam Život. Ta istina se poradja kao dijete. Čitavo stvorenje stenje u porodjajnim bolovima. Od dana vaskrsnuća u ono nedjeljno jutro, kada se onaj ogromni kamen pomjerio sa pećine u kojoj je On bi zakopan. Zemlja se otvorila, i najprije je izašla Glava, kao što to biva kod svakog porodjaja. Od onda taj porodjaj i dalje traje, jer Tijelo Gospodnje koje je Crkva Njegova, izlazi još uvjek, radja se još uvjek. Ta majeutika, tj taj „porodjaj Istina“ još traje, i trajaće do svršetka svijeta. I kad se sve završi to je i to će biti, Sin Božiji, Isus koji je Glava Crkve i Crkava koja je Tijelo Gospodnje. Jer sve je za Njega stvoreno, i sve je od Njega stvoreno. To je Istina za koju piše „Upozaćeš Istinu i Ona će te osloboditi“. Važnije je upoznati Nju, nego tražiti po ovome svijetu istinu. Jer to je kao kod onih koji u Centralnoj banci proučavaju falsifikovane novčanice. Iznenadilo me je kad sam čuo, da ti ljudi kada su obučavani, nijesu obučavani na način da su im nudjene stotine vrsta falsifikata, da bi oni proučavali sve moguće načine krivotvorenja. Već njima je dat original da ga temeljno prouče, da tačno znaju šta sve originalna novčanica treba da sadrži, i onda kada upoznaju Original, vrlo lako otkivaju falsifikate. Ja čitav ovaj blog pišem zbog sebe i zbog tebe, da bi upoznali Original čovjeka, Original Boga, da bi se u nama „porodila istina“ i onda vrlo lako ćemo provaliti falsifikatora, otkriješ prevaranta, kradljivca i lažova. Zato je danas pravo pitanje „Ko je Istina?“ za mene i tebe, a ne šta je istina?

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski