Sretoh jednog starog poslovnog partnera i prijatelja poslije nekoliko godina. U medjuvremenu je prosao medijsku golgotu, smjenu sa funkcije. Ali uspio je da se vrati na isti polozaj, mada bi rekao da je to sad jos vise mjesto, jer je sve to sto ga je lomilo zapravo ojacalo, mnogo je smireniji, sigurniji i mudriji. Ostali smo u neplanirano dugom razgovoru o svemu sta je prozivio. Ali zapamtih jednu recenicu sa kojom je zapoceo razgovor. Kako je u tom intermecu skoro 4 mjeseca bio bez posla, krenuo je na neki put za Srbiju autom, ali isao je preko Zabljaka, gdje je nocio, i ujutru odmoran nastavio preko Pljevalja. Kad najednom, priča on, streknu se, pogleda oko sebe svu ljepotu Jabuke, neka radost ispuni njegovu dušu, i on razumjede da je poslije neznam koliko godina i decenija rada, trke i jurnjave, stresa, zapazio ljepotu prirode oko sebe, po prvi put neki mir ispunio njegovo srce.
O tome zelim danas da pisem, jer ljepota je u oku onog koji posmatra. Sta ti znaci sto ta Ljepota postoji, svuda je oko tebe, ako je ti ne vidiš, ako tvoja duša prebiva u jednoj drugoj stvarnosti, koja je puna dnevnih obaveza, konflikata, razvoda, oskudice, prevrata i td.
Isus je govorio da ako je naše oko svijetlo, da će biti svijetlo i čitavo naše biće, a ako je tamno naše oko, kolika li je tek tama u nama!?! Tako da na istu stvarnost, ti i ja možemo različito gledati, da ista dešavanja u tebi bude mir i radost, a da mene deprimiraju i bacaju u očaj. Moj prijatelj je desetine puta prolazio pored Jabuke, ali je tad prvi put zapazi njenu ljepotu. Jabuka je ubjek bila tu, uvjek ista, čista i predivna, jedino što se izmijenilo je bilo oko mojeg prijatelja. Prvi put je njegovo oko bilo podignuto sa zemlje, sa raznih problema koje su ga godinama zaokupljale, prvi put je mogao da vidi taj drvored, prvi put je udahnuo duboko planinski reski vazduh, prvi put imao malo vremana za sebe I za jednu drugačiju dimenziju života. Čini mi se da nas neki životni lomovi ipak uče nečemo korisnom. Da bi upoznali šta sup rave životne vrijednosti.
Jedan starozavjetni psalmista, svirajuci na cimbalu i psaltiru, pjeva jednu cudesnu pjesmu i kaže: “O Gospode, prepuna je zemlja slave Tvoje!”. A to je bilo vrijeme konstantnih ratova, borbe za državu i slobode. Ljudi su bili u velikoj nesigurnosti I gladi. Slično kao i danas, kada su svuda oko nas vijesti o prirodnim katastrofama, gladi, ekonomskim krizama, previranjima... A taj cudesni psalm pjeva o ljepoti, o slavi koju vidi na svaku stranu. Koju je to ljepotu mogao da vidi ovaj Božiji čovjek? Koja je to ljepota koja nam izmiče, a stoji nam tu ispred nosa? Nije to, ljepotu je u oku psalmiste, njegovom shvatanju veličine milosti Božije, čudesnoj ljubavi prema čitavom stvorenju! Tako dok mi možda očekujemo da se to nešto lijepo desi, I da to nešto dodje u naš život, bojim se da gubimo dragocjeno vrijeme, jer ljepota stanuje u mom i tvojem oku. Stanuje u našem poimanju života I nas samih.
Ali kad pričamo o ovome, po meni je suštinsko pitanje, kako gledamo na druge ljude? Jer ako I ima onih koji uživaju u prirodi, koji vole životinje I ZOO parkove, čini mi se da sve manje vidimo ljepotu u drugim ljudima. Majstori smo da druge ocrnimo, da im nadjemo mane, mane u izgledu, mane u ponašanju, mane u onome što govore I što rade. Svoju iskričavost treniramo na drugima, pa smo brzi da omalovažimo tudji izgled, oblačenje, navike, običaje i dr. A ljepota stanuje ispred nas, možemo li obratiti pažnju na to lijepo što krasi naše bližnje? Kao ona planina Jabuka, neki ljudi žive oko nas, u kojima ne sagledavamo ljepotu, u kojima ne gledamo na ono dobro, na ono pozivitno što ih krasi i što čine. Ako bi mi promijenili naše oko, podigli oči sa patosa, uvijedjeli bi ljepotu, za koju nijesmo znali da postoje. Znam jedan, sada već bračni par, koji se mnogo voli. TO su bili ljudi koji su se znali godinama I družili, proveli mnogo vremena tražeći svoje životne saputnike I ljubav. Dok Im se jednog dana nijesu otvorile oči, otvorile mogućnost da sagledaju ljepotu, i ugledali su ljepotu jedno u drugome, kraj koje su prolazili godinama, koju su čak pocjenjivali. Šta se desilo? Nije se promjenila okolina I ljudi oko nas, promjenili smo se mi I način našeg gledanja na tu stvarnost. Zato ako osjećaš neko crnilo u sebi, promisli da tvoje oko nije postalo tamno I tvoj način gledanja pogrešan.
“Estetika je u nama, u našem načinu sagledavanja stvarnosti”.
O tome zelim danas da pisem, jer ljepota je u oku onog koji posmatra. Sta ti znaci sto ta Ljepota postoji, svuda je oko tebe, ako je ti ne vidiš, ako tvoja duša prebiva u jednoj drugoj stvarnosti, koja je puna dnevnih obaveza, konflikata, razvoda, oskudice, prevrata i td.
Isus je govorio da ako je naše oko svijetlo, da će biti svijetlo i čitavo naše biće, a ako je tamno naše oko, kolika li je tek tama u nama!?! Tako da na istu stvarnost, ti i ja možemo različito gledati, da ista dešavanja u tebi bude mir i radost, a da mene deprimiraju i bacaju u očaj. Moj prijatelj je desetine puta prolazio pored Jabuke, ali je tad prvi put zapazi njenu ljepotu. Jabuka je ubjek bila tu, uvjek ista, čista i predivna, jedino što se izmijenilo je bilo oko mojeg prijatelja. Prvi put je njegovo oko bilo podignuto sa zemlje, sa raznih problema koje su ga godinama zaokupljale, prvi put je mogao da vidi taj drvored, prvi put je udahnuo duboko planinski reski vazduh, prvi put imao malo vremana za sebe I za jednu drugačiju dimenziju života. Čini mi se da nas neki životni lomovi ipak uče nečemo korisnom. Da bi upoznali šta sup rave životne vrijednosti.
Ali kad pričamo o ovome, po meni je suštinsko pitanje, kako gledamo na druge ljude? Jer ako I ima onih koji uživaju u prirodi, koji vole životinje I ZOO parkove, čini mi se da sve manje vidimo ljepotu u drugim ljudima. Majstori smo da druge ocrnimo, da im nadjemo mane, mane u izgledu, mane u ponašanju, mane u onome što govore I što rade. Svoju iskričavost treniramo na drugima, pa smo brzi da omalovažimo tudji izgled, oblačenje, navike, običaje i dr. A ljepota stanuje ispred nas, možemo li obratiti pažnju na to lijepo što krasi naše bližnje? Kao ona planina Jabuka, neki ljudi žive oko nas, u kojima ne sagledavamo ljepotu, u kojima ne gledamo na ono dobro, na ono pozivitno što ih krasi i što čine. Ako bi mi promijenili naše oko, podigli oči sa patosa, uvijedjeli bi ljepotu, za koju nijesmo znali da postoje. Znam jedan, sada već bračni par, koji se mnogo voli. TO su bili ljudi koji su se znali godinama I družili, proveli mnogo vremena tražeći svoje životne saputnike I ljubav. Dok Im se jednog dana nijesu otvorile oči, otvorile mogućnost da sagledaju ljepotu, i ugledali su ljepotu jedno u drugome, kraj koje su prolazili godinama, koju su čak pocjenjivali. Šta se desilo? Nije se promjenila okolina I ljudi oko nas, promjenili smo se mi I način našeg gledanja na tu stvarnost. Zato ako osjećaš neko crnilo u sebi, promisli da tvoje oko nije postalo tamno I tvoj način gledanja pogrešan.
“Estetika je u nama, u našem načinu sagledavanja stvarnosti”.
Коментари
Постави коментар