Teško je čovjeku koji svoj život tj. odluke temelji na nečijim obećanjima. Posebno je teško kad neke projekte u koje planiraš da udješ temeljiš na tome što ti je neko obećao pomoć. I onda nastaju problemi. Taj koji ti je obećao ispadne da ne neće ili što je još češće, ne može da ispuni ono to je obećao. I onda se hvatamo za guše, ulazimo u svadje, prijetimo i pozivamo se na to što mi je ovaj ili onaj obećao. Toga sam se naslušao I nagledao u svome životu mnoogoo puta.
A zašto smo ljuti i bijesni, zar čovjek može ispuniti sve što obeća? Šta ako sa njegove strane postoji volja ali ne i mogućnost. Npr. Obećao je da će dati neku pomoć za mjesec dana, i desi se da nema mogućnosti nakon tog vremena, zbog ovog ili onog. Možda se čovjek razboli, pretrpi neku iznenadnu štetu i sl. a mi na osnovu njegovog obećanja, ušli u neki aranžman I dogovor, koji je vezan plaćanjem u obećanom roku. E tu nastaje nevolja…
Postoje neke izmijenjene okolnosti ili "viša sila" kako to zovu pravnici, kada ugovor može da se ne izvrši i kada druga iznevjerna strana ne može da traži naknadu štete. Dobro kaže Biblija, da htjeti i moći dolazi od Gospoda. Ako neko hoće da pomogne, nije dovoljno i to nije od Boga! Od Boga je kada neko hoće i kada može da pomogne. I onda, je pitanje na mjestu, na koga se mi u životu možemo osloniti, na ljude ili na Boga? Možemo se ljutiti, bjesniti, prijetiti, pozivati se na ono što je obećanje, ali malo šta nam vrijedi, trpimo štetu, i ostajemo kao zarobljenici nečijeg ljudskog obećanja. Kao da smo nekako svezani, osjećamo se frustrirano, osjećamo se bespomoćno. Pa se sa pravom pitamo, ko nam je kriv, da li taj koji nas je iznevjerio, ili mi koji smo bili lakovjerni?
Šta činiti, kako se postaviti? Da li nikome ne vjerovati, ne ulaziti u nikakve poslove, partnerstvo ili odnose koji ne zavise samo od naše strane? Da li apriori sumnjati, imati podozrenje prema bilo kakvim ljudima? Ne to nikako!
Kao odgovor, sjetih se da sam davno imao jedan screensaver na kompjuteru sa stihovima iz Biblije, u vrijeme kada sam i sam upao u krizu zbog nekih ljudskih obećanja. Taj screensaver na jedan interesantan način otkriva koji je centralni stih cijele Biblije? Biblija ima 1188 poglavlja, a središnje poglavlje je Psalm 118 a to poglavlje se nalazi izmedju najmanjeg (ps 117)i najvećeg poglavlja (ps119). I upravo stih 8 u tom psalmu koji se označava 118.8 (kao i ukupan broj poglavlja cijele biblije) glasi (parafraziraću): Proklet je čovjek koji se uzdaje u čovjeka, koji svoje nadanje stavlja u glavešine i ljude od uticaja. A blago čovjeku koji se pouzdaje u Gospoda.
Čovjek, pa makar on bio i premijer neke zemlje ne može da izvši sve što je obećao, i pored sve njegove dobre volje. Radio sam u kabinetima predsjednika, potpredsjednika, ministara, a i sam sam bio direktor. I vidio sam da nije dovoljno neko htjenje, to treba i znati i moći sprovesti. Ali to ljudi ne vjeruju, ili ne žele da vjeruju. Misle da su ljudi svemogući, da kad su nešto rekli oni koji sun a položaju da oni to I mogu sporvesti. Zato i toliko uvreženo razmišljanje da su svi političari lažovi. Kada se ne ostvari ono što su htjeli i željeli, oni misle da ovi nijesu to htjeli, jer, avaj, vjeruju da su mogli.
Upošte mi ne pada napamet da branim ljude koji ne ispunjavaju svoja obećanja, jer mnogo lako obećavaju. I trebali bi das nose posljedice svi koji se ne drže svoje riječi, jer umjesto što obećavaju, trebali bi da kažu ono "ako Bog da, pomoćiću ti!". Pa kad završe nešto i kada pomognu, znali bi i oni koji ispunjavaju obećanje i oni koji primaju, od koga je to došlo, i dali bi slavu Bogu, a ne sebi ili nekom čovjeku. Ali ne želimo mi to, kada uspijemo nešto, onda tražimo slavu za sebe, a kada ne možemo, onda upiremo prstom u druge i nalazimo izgovore.
Ali sve to ništa ne vrijedi onima koji su lakovjerni, koji svoje uzdanje stavljaju u ljude, u neke koji su “moćni”, pa ih sustiže razočarenje, sustižu ih problemi jer su se oslonili na nešto što je prolazno, sagradili su “kuće na pijesku” koje lako tonu pred nevoljom. Stavili su svoje živote u nečije tudje ljudske ruke, ruke onih koji su veoma ograničenih mogućnosti, slabe volje, promjenljivog raspoloženja. I onda gledaju kako pucaju životi, kao kule od karata,
A blago čovjeku, koji ne traži od ljudi obećanja, ne ide od jednog do drugog lakovjerno po pomoć. Koji gradi svoju kuću I svoje projekte na Stijeni, koja se neda pomjeriti. Na koju ne utiču ni mijeni, nip lime ni osjeke, ni talasi, ni nevremena. Koji baziraju svoje odluke, na obećanjima Onog koji je kadar da ispuni ono što je obećao. Samo onaj koji je svemoguć, koji je na najvišem položaju, koji ima sve resurse i čija je volja neprikosnovena, može da izvrši ono što je obećao. Jer ko će mu odoljeti i ko će se suprostaviti toj odluci da izvrši što je obećao. On što hoće to i može da sprovede.
Čovjek koji se uzda i vjeruje u Boga, ne doživljava tragično kada biva iznevjeren od prijatelja ili od starješina, jer nikad se nije do kraja ni pouzdao u njihovu slabu riječ, obećanje ili nagovor. Takav čovjek je čvrst koliko i ono na čemu stoji I na čemu gradi svoj život. On gradi svoju kuću na Stijeni ne na pijesku.
A zašto smo ljuti i bijesni, zar čovjek može ispuniti sve što obeća? Šta ako sa njegove strane postoji volja ali ne i mogućnost. Npr. Obećao je da će dati neku pomoć za mjesec dana, i desi se da nema mogućnosti nakon tog vremena, zbog ovog ili onog. Možda se čovjek razboli, pretrpi neku iznenadnu štetu i sl. a mi na osnovu njegovog obećanja, ušli u neki aranžman I dogovor, koji je vezan plaćanjem u obećanom roku. E tu nastaje nevolja…
Postoje neke izmijenjene okolnosti ili "viša sila" kako to zovu pravnici, kada ugovor može da se ne izvrši i kada druga iznevjerna strana ne može da traži naknadu štete. Dobro kaže Biblija, da htjeti i moći dolazi od Gospoda. Ako neko hoće da pomogne, nije dovoljno i to nije od Boga! Od Boga je kada neko hoće i kada može da pomogne. I onda, je pitanje na mjestu, na koga se mi u životu možemo osloniti, na ljude ili na Boga? Možemo se ljutiti, bjesniti, prijetiti, pozivati se na ono što je obećanje, ali malo šta nam vrijedi, trpimo štetu, i ostajemo kao zarobljenici nečijeg ljudskog obećanja. Kao da smo nekako svezani, osjećamo se frustrirano, osjećamo se bespomoćno. Pa se sa pravom pitamo, ko nam je kriv, da li taj koji nas je iznevjerio, ili mi koji smo bili lakovjerni?
Kao odgovor, sjetih se da sam davno imao jedan screensaver na kompjuteru sa stihovima iz Biblije, u vrijeme kada sam i sam upao u krizu zbog nekih ljudskih obećanja. Taj screensaver na jedan interesantan način otkriva koji je centralni stih cijele Biblije? Biblija ima 1188 poglavlja, a središnje poglavlje je Psalm 118 a to poglavlje se nalazi izmedju najmanjeg (ps 117)i najvećeg poglavlja (ps119). I upravo stih 8 u tom psalmu koji se označava 118.8 (kao i ukupan broj poglavlja cijele biblije) glasi (parafraziraću): Proklet je čovjek koji se uzdaje u čovjeka, koji svoje nadanje stavlja u glavešine i ljude od uticaja. A blago čovjeku koji se pouzdaje u Gospoda.
Čovjek, pa makar on bio i premijer neke zemlje ne može da izvši sve što je obećao, i pored sve njegove dobre volje. Radio sam u kabinetima predsjednika, potpredsjednika, ministara, a i sam sam bio direktor. I vidio sam da nije dovoljno neko htjenje, to treba i znati i moći sprovesti. Ali to ljudi ne vjeruju, ili ne žele da vjeruju. Misle da su ljudi svemogući, da kad su nešto rekli oni koji sun a položaju da oni to I mogu sporvesti. Zato i toliko uvreženo razmišljanje da su svi političari lažovi. Kada se ne ostvari ono što su htjeli i željeli, oni misle da ovi nijesu to htjeli, jer, avaj, vjeruju da su mogli.
Upošte mi ne pada napamet da branim ljude koji ne ispunjavaju svoja obećanja, jer mnogo lako obećavaju. I trebali bi das nose posljedice svi koji se ne drže svoje riječi, jer umjesto što obećavaju, trebali bi da kažu ono "ako Bog da, pomoćiću ti!". Pa kad završe nešto i kada pomognu, znali bi i oni koji ispunjavaju obećanje i oni koji primaju, od koga je to došlo, i dali bi slavu Bogu, a ne sebi ili nekom čovjeku. Ali ne želimo mi to, kada uspijemo nešto, onda tražimo slavu za sebe, a kada ne možemo, onda upiremo prstom u druge i nalazimo izgovore.
Ali sve to ništa ne vrijedi onima koji su lakovjerni, koji svoje uzdanje stavljaju u ljude, u neke koji su “moćni”, pa ih sustiže razočarenje, sustižu ih problemi jer su se oslonili na nešto što je prolazno, sagradili su “kuće na pijesku” koje lako tonu pred nevoljom. Stavili su svoje živote u nečije tudje ljudske ruke, ruke onih koji su veoma ograničenih mogućnosti, slabe volje, promjenljivog raspoloženja. I onda gledaju kako pucaju životi, kao kule od karata,
A blago čovjeku, koji ne traži od ljudi obećanja, ne ide od jednog do drugog lakovjerno po pomoć. Koji gradi svoju kuću I svoje projekte na Stijeni, koja se neda pomjeriti. Na koju ne utiču ni mijeni, nip lime ni osjeke, ni talasi, ni nevremena. Koji baziraju svoje odluke, na obećanjima Onog koji je kadar da ispuni ono što je obećao. Samo onaj koji je svemoguć, koji je na najvišem položaju, koji ima sve resurse i čija je volja neprikosnovena, može da izvrši ono što je obećao. Jer ko će mu odoljeti i ko će se suprostaviti toj odluci da izvrši što je obećao. On što hoće to i može da sprovede.
Čovjek koji se uzda i vjeruje u Boga, ne doživljava tragično kada biva iznevjeren od prijatelja ili od starješina, jer nikad se nije do kraja ni pouzdao u njihovu slabu riječ, obećanje ili nagovor. Takav čovjek je čvrst koliko i ono na čemu stoji I na čemu gradi svoj život. On gradi svoju kuću na Stijeni ne na pijesku.
Коментари
Постави коментар