Пређи на главни садржај

KAO DJECA

Sjedim u dječijem parku ispred Zvezdara Tetra i Šeste beogradske gimnazije, na klupi na divnom oktobarskom suncu. Gledam kao se djeca bezbrižno igraju i uživaju. Sjetih se Isusovih riječi: "Ako ne budete kao jedan od ovih malijeh, nećete ući u carstvo nebesko!".
O, kako su silne ove riječi, u vrijeme kada ti brige žele preplaviti mozak. Pomislim: Bože, zar zaista zapovjedaš ovoliki stepen bezbrižnosti! Ako zapovjedaš, sigurno je i moguće da budem kao ovo dvogodišne dijete ispred mene, koga Otac lagano ljulja na ljuljaški, pričajući mu šapatom neke utešne riječi u ovo sporo i tiho nedjeljno prijepodne. Kada onaj poslovni život i sva njegova trka izgleda tako daleko, negdje preko sedam gora i sedam mora. Koji nemaju mjesta u ovom ogradjenomm dječijem dvorištancu.
Zar zaista treba da budem kao ovo drugo dijete koje se prije sekunde durilo i plakalo, a već sada se miri, smije i trči? Zaboravlja sve što je loše bilo i već je zaokupljeno sljedećom igrom, sljedećim drugarom sa kojim se u sekundi upoznaje i priča.
Zar treba da budem tako spontan kao ova djeca? Koja se ovde igraju, naspram čuvenog pozorištva, u kome najveća imena glume, igraju neke poznate role i plene publiku. A ti kažeš, ako ne budem kao ovi mali, neću imati dio u tvojemu kraljevstvu.
Zar mogu biti tako ponizan, da molim i tražim kao moj sin što me sad zove da se igram sa njim. Njegovo iskanje je uporno i dječački ljutito dok mi govori "Ali tata, pliiiz, molim te, dodji!". Nije ga sramota, kad mi se okači o nogu, da me vuče tamo gdje on misli da treba da budem sa njim.
I ono što je najmoćnije je od svega, što me veoma udubljuje u misli, koliko se moja djeca drže onog što smo im obećali. Stotinu puta su spremni da iznova traže, pozivajući se na moju riječ i viču: "Ali obećao si, obećao si!". I nema prestanka, dok ne dobiju što im je obećano, što oni već doživljavaju kao svoje, kao nešto što pocjeduju!".
Toliko je života, doliko neke graje, toliko radosti, u ovom parkiću. Moji klinci hrane golubove i uživaju dok na stotine njih slijeću. Ne razmišljaju da li će biti toga što smo kupili za njihov ručak, oni žele sada da im golubovi lete iznag glava, da dožive to nešto specijalno prvi put u životu, sada, sjutra će se brinuti smo o sebi.
Bože pomozi mi danas da budem kao jedno od ove male djece,

Коментари

  1. OBOGATITE ŽIVOTE

    Slušajte, djeco, cvrkut laste,
    gledajte kako gnijezda grade,
    kako tiho cvijeće raste,
    i šta maleni mravi rade.

    Dignite glave, gledajte samo,
    kako je suncem sve obasjano.
    Ponekad kao da svi spavamo,
    kao da nama, sve je to strano.

    Pustite brige! Odbaci tugu!
    I kiša može lijepa da bude.
    Da li ste nekad gledali dugu?
    Posmatrajte malo i druge ljude.

    Slušajte kako vam vjetar pjeva.
    Gledajte kako grmi, sijeva,
    kako na livadi pasu krave,
    oblaci razne oblike prave.

    Oko vas svuda sad život teče,
    svuda ljepote okolo ima.
    Lijepo je i kad pada veče,
    pa mjesec dužnosti preuzima.

    Tišinu noći, da li ste čuli?
    U zalasku sunca, uživali?
    Sa osmjehom, da li ste usnili?
    Jeste li ljubav nekome dali?

    Ne dajte da obaveze i brige
    skrenu vam pažnju sa te ljepote.
    Slušajte muziku, čitajte knjige,
    obogatite svoje živote!

    (06.01.2003.)

    ОдговориИзбриши
  2. Iz zbirke "Porodicne slike", koja je nastala u jednom dahu (2003), kao ventil u jednoj fazi mojeg zivota, a za koju, na zalost, nisam nasla dovoljno vremena i volje da je sredim i objavim, sto nikako nije bilo fer prema mojoj, tada 5-ogodisnjoj Ani koja je ilustracijom ispratila svaku od 100 pjesama :)

    ОдговориИзбриши
  3. Šteta. Ako odlučiš, volja će doći sama, novci će se obezbijediti, pa onda dodje i radost... Tebi, ali sigurno i tvojoj kreativnoj ćerkici Ani :-)))

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski