недеља, 30. октобар 2011.

KAO DJECA

Sjedim u dječijem parku ispred Zvezdara Tetra i Šeste beogradske gimnazije, na klupi na divnom oktobarskom suncu. Gledam kao se djeca bezbrižno igraju i uživaju. Sjetih se Isusovih riječi: "Ako ne budete kao jedan od ovih malijeh, nećete ući u carstvo nebesko!".
O, kako su silne ove riječi, u vrijeme kada ti brige žele preplaviti mozak. Pomislim: Bože, zar zaista zapovjedaš ovoliki stepen bezbrižnosti! Ako zapovjedaš, sigurno je i moguće da budem kao ovo dvogodišne dijete ispred mene, koga Otac lagano ljulja na ljuljaški, pričajući mu šapatom neke utešne riječi u ovo sporo i tiho nedjeljno prijepodne. Kada onaj poslovni život i sva njegova trka izgleda tako daleko, negdje preko sedam gora i sedam mora. Koji nemaju mjesta u ovom ogradjenomm dječijem dvorištancu.
Zar zaista treba da budem kao ovo drugo dijete koje se prije sekunde durilo i plakalo, a već sada se miri, smije i trči? Zaboravlja sve što je loše bilo i već je zaokupljeno sljedećom igrom, sljedećim drugarom sa kojim se u sekundi upoznaje i priča.
Zar treba da budem tako spontan kao ova djeca? Koja se ovde igraju, naspram čuvenog pozorištva, u kome najveća imena glume, igraju neke poznate role i plene publiku. A ti kažeš, ako ne budem kao ovi mali, neću imati dio u tvojemu kraljevstvu.
Zar mogu biti tako ponizan, da molim i tražim kao moj sin što me sad zove da se igram sa njim. Njegovo iskanje je uporno i dječački ljutito dok mi govori "Ali tata, pliiiz, molim te, dodji!". Nije ga sramota, kad mi se okači o nogu, da me vuče tamo gdje on misli da treba da budem sa njim.
I ono što je najmoćnije je od svega, što me veoma udubljuje u misli, koliko se moja djeca drže onog što smo im obećali. Stotinu puta su spremni da iznova traže, pozivajući se na moju riječ i viču: "Ali obećao si, obećao si!". I nema prestanka, dok ne dobiju što im je obećano, što oni već doživljavaju kao svoje, kao nešto što pocjeduju!".
Toliko je života, doliko neke graje, toliko radosti, u ovom parkiću. Moji klinci hrane golubove i uživaju dok na stotine njih slijeću. Ne razmišljaju da li će biti toga što smo kupili za njihov ručak, oni žele sada da im golubovi lete iznag glava, da dožive to nešto specijalno prvi put u životu, sada, sjutra će se brinuti smo o sebi.
Bože pomozi mi danas da budem kao jedno od ove male djece,