Пређи на главни садржај

KAIROS MOMENAT

Ovih dana na poslu raspravljamo da li je dobro vrijeme da započnemo jedan projekat? Znači, ne raspravlja se da li je taj projekat dobar za firmu? da li je strateški važno ući u to? da li je korisno i isplativo? Već da li je dobro vrijeme? Da li je momenat, što bi crnogorci rekli?
I istina je da nekad sretnemo prave ljude, na pravome mjestu ali u pogrešno vrijeme, i uzalud?
Mi smo se kao studenti šalili, apropo one narodne pjesme, "da smo se drugčije sreli, ranije bilo bi sve" ;-).
Koje je to pravo vrijeme? Da bi razumjeli o kakvom pojmu vremena se radi, trebali bi razumjeti, nešto što su stari narodi razdvajali i terminološki. Naime, na starogrčkom pojam vremena se odredjivao dvema različitim riječima chronos i kairos. Prvi izraz je označavao pojam vremena u njegovom trajanju, otud izraz hronologija, kada prati neku pojavu u njenom trajanju. A drugi izraz kairos, koji odgovara temi ovog današnjeg teksta, označava jedna naročito važan trenutak, momenat u vremenu. To je ono što bi mi zvali pravi trenutak.
U životu, mnogo treba strpljenja, duhovnog uvida, mudrosti i razumjevanja da bi pravu stvar uradili u pravo vrijeme. Ni ranije a ni kasnije. Najbliže tome je pitanje trudnoće i pitanje porodjaja kod žena. Svi znamo da to teoretski trudnoća traje 9 mjeseci, i to odgovara pojmu chronosa, ali kada će se desiti porodjaj mi tačno ne znamo i to je približno pojmu kairosa.
Iako jedva čekamo da ugledamo svoju bebu, nije dobro da plod vadimo iz utrobe prije vremena. Ne bi sve bilo razvijeno kako treba, mogli bi skoro zasigurno ugroziti zdravlje, pa i život djeteta.
Sa druge strane ne bi trebali ni da odugovlačimo sa porodjajem. Ljekari sada izbjegavaju da se trudnoće prenesu, i često pribjegavaju indukciji ili carskom rezu čim se probije termin. Moja majka, je prije 30 godina, zamalo izgubila život, zbog odugovalčenja sa porodjaju. Iako je pukao vodenjak pošto je bio 8 mjesec, doktor je ubjedjivao moje roditelje da još neki dan da odlože porodjaj. Zbog te odluke, majka je dobila krvarenje, izgubila je zdravu veliku bebu, sina, a njoj su se borili za život. Bila je klinički mrtva, u nekoj operacionoj sali. Nije bilo dovoljno krvi u bolnici te rijetke AB- grupe. Jer je tog dana u isto vrijeme u bolnicu dopremljen čovjek kome je cirkular presjekao ruku, sa istom krvom grupom i podjelili su količinu krvi na dva djela.
Bila je nedjelja rano ujutru, kada su mom ocu javili da nema krvi za njegovu ženu. Očajan, ne znajući gdje bi tražio krv, sjeo je u baštu hotel Crna Gora, zaronjen u svoju brigu. niko od bliže rodbine nema tu krvnu grupu. Razmišljao je, eh da je ponedjeljak, zamolio bi sve kolege iz fabrike, i našlo bi se. Ali nije.
I onda se dešavaju te Božije natprirodne intervencije. Neko ga je kucnu po ramenu, on pogleda iznad sebe, kad to jedan naš daleki rodjak Njegoš Lakić: "Striko, šta radiš tu?". Kad mu je sve objasnio, ovaj Njegoš mu reče, ako imaš da platiš dva tri taksija, idemo na Konik kod mene, svo moje društvo će da da krv. to su sve bili žestoki momci i sportisti. Da skratim, jedan od njih imao je krv, ne znam mu ime sada, ali na pitanje doktora, koliko da vadimo krvi rekao je "Koliko je potrebno?"Ja znam da moja majka je spašena čudom Božijim i vraćena iz smrti. Ali nemarom ljekara koji nije reagovao kad je trebalo, kad je došao taj Kairos momenat, ja nemam danas još jednog brata kome je tata htio da da ime Tigran.

Коментари

  1. Pred sam stecaj, menadzment moje bivse firme je odlucio da na trziste izbaci nov proizvod,novu cigaretu. Ni tada, a ni danas mi nije jasno cemu je taj potez trebao da posluzi? Ako se novi proizvod ne razlikuje mnogo od ostalih, ni po kvalitetu, ni po cijeni, niti po bilo cemu drugome, u moru slicnih, tesko ga je izbaciti na trziste i u najboljim uslovima, a komoli u kriznom trenutku, dok, naprotiv, nesto sasvim novo,sto bi bilo bum, moglo bi da bude korisno...
    By the way, i moja mama je AB...

    ОдговориИзбриши
  2. da, da, upravo o tome sam htio pisati...
    I ja sam AB+ :-)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski