Sve što u zadnje vrijeme čitam na internetu, na nekim društvenim mrežama, pa u nekim kulturnim dodacima i knjigama, moze se obuhvatiti definicijom "sekularni individualizam". Ali da ne teoretišem, to je filozofija "biti svoj".
Nemam protiv ništa stava da moramo naći sebe, da ostvarimo sebe kao ličnost, da svoju individuu izgradimo. Da budemo ono što jesmo, da se ne pretvaramo, ni da smo bolji, niti gori. I sam sam dosta pisao u ovom blogu o tome.
Ali bojim se da pretjerivanje u ovom pravcu, što vidim da je postalo dominantno razmišljanje naše i mladjih generacija, je pogubno. Jer sagledavati svijet kroz jednu ovakvu prizmu, u kojoj smo mi centar univerzuma, je potpuno pogrešan ugao.
Mislim da smo svi malo traumirani od onog socijalističkog kolektivizma, "pioniri maleni, mi smo vojska prava", "omladinski savezi", KUDovi i slična udruženja, partije, nacionalne i vjerske pripadnosti. Pa smo ostavljajući socijalizam, pomislili da treba poništiti i sav kolektivizam koji je svojsten, rekao bih nasušno potreban, čovjeku.
Jer ni jedan čovjek nije ostrvo. Jer ni jedan čovjek nije Robinzon Kruso. Ni jedan čovjek nije Guliver medju liliputancima. Bojim se da smo otišli predaleko u svom individualizmu, pa zaboravlaljamo kakve blagodeti i prednosti donosi pripadnost nečem tj nekom. Da ta pripadnost nas ne poništava, već naprotiv da nas ostvaruje kao ličnosti.
Primjera radi, koliko je važno naše prezime, tj. pripadnost nekoj užoj ili široj porodici!? Mislim da pocjenjujemo taj lokalpatriotizam i ljubav prema svome mjestu, svojemu gradu. Ja volim taj urbani kolektivizam kao npr. "Zabjelo Republika" i sl. Koliko smo samo osiromašeni, što nema radnih akcija, Gorana, izvidjača, pionirskih organizacija, sekcija.
Mislim da postajemo siromašni sa ovim individualizmom koji je u trendu. Malo se igraju djeca, malo se družimo na nekim igrama, manifestacijama, praznicima (prvomajski uranak, logorske vatre za 4jul i sl), vašarima, feštama... I ovo sto se dešava je nekako je sve komercijalnog karaktera, svaka fešta ili neka ....ijada (maslinijada i sl) sve je nekako postao biznis.
Da ne pričam o pripadnosti naciji ili manjinskom narodu, dobilo je neki potpuno pogrešan atribut i smisao. Kao da je bitno da se od nekog razlikujem, valjda je bitno kome pripadam! U tome se radi. Bitno je gdje se osjećamo kao svoji medju svojima.
U onom divnom psalmu car David počinje radosno da pjeva i kaže: "Obradovah se kad mi rekoše, ajmo u Dom Gospodnji". Ta radost koja dolazi, kada se skupljamo, kada hitamo u Crkvu. Ta sabornost naroda je divni doživljaj, osjećaj da smo zajedno, da smo skupa, da pripadamo Istome.
Taj individualizam, koji sam posmatra svijet po svojoj mjeri, kao neku natalnu kartu u čijoj smo sredini mi, a oko nas leti sunce, mjesec i zvijezde... A istina je već vjekovima poznata, da zemlja (čitaj Ja) nije centar kosmosa. Ne kruži sunce oko nas, niti izlazi i zalazi zbog nas. Već sunce je centar sunčevog sistema, pa ostale planete kruže oko njega. Mi smo dio tog sistema, Izvor svjetlosti i života je u centru.
“Biti svoj” tako lijepo zvuči, ali je nažlost velika besmislica. Ne možemo ni sačuvati svoj život od prolaznosti, ni svoje imanje od propadljivosti. A ako bi ga i mogli sačuvati od nekog drugog, on bi nam malo šta vrijedilo, posebno ne tamo kuda smo krenuli.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар