Пређи на главни садржај

EVERGREEN (SKAKAVCI)

Nekoliko meni dragih ljudi, skromnih, vjernih u zadnje vrijeme je uspjelo da završi fakultet koji je dugo studirao, da dobije posao koji je dugo tražio, da dobije dijete koje je dugo čekano... Zašto je toliko trebalo da se čeka? Jesu li to godine koje su pojeli skakavci? Kao što smo umjeli to govoriti 90tih po zvučnom i simboličkom nazivu Pekićevog romana, dok sam bio još beogradski student na demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića. Jer mučno je čekanje, oskudica, neizvjesnost i nesigurnost.
Ko su ili šta su ti skakavci, o kojima je Pekić pisao? To je ona ista biblijska simbolika, simbolika Božije kazne za bezbožni narod. Kazne koja je došla na Misir, a o kojima su kasnije pisali Joel i drugi biblijski proroci. Gledao sam na televiziji kako to izgleda kada dodje milionska najezda skakavaca. Ogromni su, veličine ptice. Nebo se zacrni od njih. I kada slete na neko polje ili voćnjak, to je prava strahota, jedu bukvalno sve, i kada totalno opustoše polje, ta horda se podiže i ide dalje, ostavljajući za sobom pustoš i sivilo. Neobjašnjivo se roje u tolikom broju i lete kao vojska pod komandu iako nemaju nekog "cara" ili neku maticu, ali u krajevima gdje i sada nije neobična ovakva milionska posjeta, skakvci su simbol prokletsva, suda i kazne.
Ali ja volim jedan dio Knjige Otkrivenja, koja je jedna simbolička knjiga koja govori o zadnjima danima čovječanstva, i koja govori o ovim skakavcima. Da će oni biti pušteni da dodju da opustoše, ali da im je naredjeno da samo jedno ne smiju da diraju. Ne smiju da oštete ono što je zeleno, ni zelenu travku, ni zeleno bilje. Ništa što je puno životnih sokova, ništa što raste, ništa što je Evergreen!
A ko je Evergreen? Pa to su oni ljudi koji su kao drva usadjena kraj potoka, čiji korijeni sežu do podzemnih vodenih žila. Pa oni ne venu ni kada dodje pripeka, i kada dodju nevremana, pustoš i glad. Oni žive u mirnom puzdanju u Božije izbavljenje. Oni puštaju korene u dubinu i rastu u visinu, šire svoje grane u širinu. Oni donose plod i u vrijeme i u nevrijeme. To su oni koji se ne odriču Istine, koji stoje postojano, na koje se možeš osloniti, i koje ćeš naći na istom mjestu gdje ste se rastali. Koji ostaju vjerni kad svi ostali okreću glavu.
Oni imaju božanski imunitet na skakavce! To su oni koji su uvjek puni duha, oni koji su puni života, koji idu naprijed, koji se posvećuju za ostvarivanje svoje vizije i cilja. Takvi ne stagniraju, takvi se ne umaraju, takvi ne venu, kao lišće u jesen. Oni su zimzeleni, oni su evergreen. Oni imaju one iglice bora i smreče, pa ostaju zeleni u sred studeni. Njihovi listovi nijesu za skakavce i oni ih zaobilaze.
Ali htio sam još nešto reći, sa čim sam počeo ovu današnju priču. O tim ljudima koji su ostali vjerni u svim ovim krizama i koji su sa nadom čekali dan ispunjenja njihovih molitava i snova. I dočekali su! Htio sam da završim, ovu priču sa eshatološkim riječima prorka Joila, koji prije nekoliko hiljada godina, govorio o zadnjim vremenima, i koji nagovještava spasenje riječima: "Nadoknadiću vam godine koje su pojeli skakavci!".
I to se dešava, da vidim, da pravednici opstaju u sred nevolja, da izlaze punih ruka, da pobjedjuju, da u nekoliko dana ili mjeseci, ostvaruju ono što su godinama čekali, oko čega su se trudili. A kada dodje nagrada, kada se sve završi, dodje i ona neka vrste amnezije, pa se ne sjećaš svoje muke. Pa sve nevolje izgledaju kao voda Morače koja je protekla. I koja se više neće vratiti. Zaboravljaju se one godine zebnje zbog nemogućnosti zaposlenja. One godine tuge, jer su propadali pokušaji da se ostane u drugom stanju. I onda dodje to dugo čekano dijete, kao što mi je javio prošle nedjelje dobar prijatelj sa ponosom: "Dobio sam sina!". Onako punih usta, punog srca, poslije ko zna koliko pokušaja. Sve čekanje se zaboravlja, nadoknadjene su godine koje su pojeli skakavci. Pa kažeš, ovo je vrijedelo čekati!
Zato znaj prijatelju, da suša i pustoš, imaju svoje granice, imaju svoja ograničenja. Samo oni koji su evergreen, koji su zimzeleni imaju taj imunitet, i dočekaće svoju zadovoljštinu. Pa će naša sreća biti potpuna, i zaboraviće se sve ono loše, ostaće daleko iza nas.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski