четвртак, 20. октобар 2011.

EVERGREEN (SKAKAVCI)

Nekoliko meni dragih ljudi, skromnih, vjernih u zadnje vrijeme je uspjelo da završi fakultet koji je dugo studirao, da dobije posao koji je dugo tražio, da dobije dijete koje je dugo čekano... Zašto je toliko trebalo da se čeka? Jesu li to godine koje su pojeli skakavci? Kao što smo umjeli to govoriti 90tih po zvučnom i simboličkom nazivu Pekićevog romana, dok sam bio još beogradski student na demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića. Jer mučno je čekanje, oskudica, neizvjesnost i nesigurnost.
Ko su ili šta su ti skakavci, o kojima je Pekić pisao? To je ona ista biblijska simbolika, simbolika Božije kazne za bezbožni narod. Kazne koja je došla na Misir, a o kojima su kasnije pisali Joel i drugi biblijski proroci. Gledao sam na televiziji kako to izgleda kada dodje milionska najezda skakavaca. Ogromni su, veličine ptice. Nebo se zacrni od njih. I kada slete na neko polje ili voćnjak, to je prava strahota, jedu bukvalno sve, i kada totalno opustoše polje, ta horda se podiže i ide dalje, ostavljajući za sobom pustoš i sivilo. Neobjašnjivo se roje u tolikom broju i lete kao vojska pod komandu iako nemaju nekog "cara" ili neku maticu, ali u krajevima gdje i sada nije neobična ovakva milionska posjeta, skakvci su simbol prokletsva, suda i kazne.
Ali ja volim jedan dio Knjige Otkrivenja, koja je jedna simbolička knjiga koja govori o zadnjima danima čovječanstva, i koja govori o ovim skakavcima. Da će oni biti pušteni da dodju da opustoše, ali da im je naredjeno da samo jedno ne smiju da diraju. Ne smiju da oštete ono što je zeleno, ni zelenu travku, ni zeleno bilje. Ništa što je puno životnih sokova, ništa što raste, ništa što je Evergreen!
A ko je Evergreen? Pa to su oni ljudi koji su kao drva usadjena kraj potoka, čiji korijeni sežu do podzemnih vodenih žila. Pa oni ne venu ni kada dodje pripeka, i kada dodju nevremana, pustoš i glad. Oni žive u mirnom puzdanju u Božije izbavljenje. Oni puštaju korene u dubinu i rastu u visinu, šire svoje grane u širinu. Oni donose plod i u vrijeme i u nevrijeme. To su oni koji se ne odriču Istine, koji stoje postojano, na koje se možeš osloniti, i koje ćeš naći na istom mjestu gdje ste se rastali. Koji ostaju vjerni kad svi ostali okreću glavu.
Oni imaju božanski imunitet na skakavce! To su oni koji su uvjek puni duha, oni koji su puni života, koji idu naprijed, koji se posvećuju za ostvarivanje svoje vizije i cilja. Takvi ne stagniraju, takvi se ne umaraju, takvi ne venu, kao lišće u jesen. Oni su zimzeleni, oni su evergreen. Oni imaju one iglice bora i smreče, pa ostaju zeleni u sred studeni. Njihovi listovi nijesu za skakavce i oni ih zaobilaze.
Ali htio sam još nešto reći, sa čim sam počeo ovu današnju priču. O tim ljudima koji su ostali vjerni u svim ovim krizama i koji su sa nadom čekali dan ispunjenja njihovih molitava i snova. I dočekali su! Htio sam da završim, ovu priču sa eshatološkim riječima prorka Joila, koji prije nekoliko hiljada godina, govorio o zadnjim vremenima, i koji nagovještava spasenje riječima: "Nadoknadiću vam godine koje su pojeli skakavci!".
I to se dešava, da vidim, da pravednici opstaju u sred nevolja, da izlaze punih ruka, da pobjedjuju, da u nekoliko dana ili mjeseci, ostvaruju ono što su godinama čekali, oko čega su se trudili. A kada dodje nagrada, kada se sve završi, dodje i ona neka vrste amnezije, pa se ne sjećaš svoje muke. Pa sve nevolje izgledaju kao voda Morače koja je protekla. I koja se više neće vratiti. Zaboravljaju se one godine zebnje zbog nemogućnosti zaposlenja. One godine tuge, jer su propadali pokušaji da se ostane u drugom stanju. I onda dodje to dugo čekano dijete, kao što mi je javio prošle nedjelje dobar prijatelj sa ponosom: "Dobio sam sina!". Onako punih usta, punog srca, poslije ko zna koliko pokušaja. Sve čekanje se zaboravlja, nadoknadjene su godine koje su pojeli skakavci. Pa kažeš, ovo je vrijedelo čekati!
Zato znaj prijatelju, da suša i pustoš, imaju svoje granice, imaju svoja ograničenja. Samo oni koji su evergreen, koji su zimzeleni imaju taj imunitet, i dočekaće svoju zadovoljštinu. Pa će naša sreća biti potpuna, i zaboraviće se sve ono loše, ostaće daleko iza nas.