петак, 21. октобар 2011.

ČEKAJUĆI GODOA

Dotakoh se jedne mnogo važne teme u prošlom tekstu Evergreen, odnosi se na pitanje čekanja. To je možda i najsloženija tema pred kojom stojim tražeći odgovore, ne samo pišući ovaj blog, već i u svom ličnom životu. Pa sam postavio pitanje: Zašto!? A nijesam dao odgovor, bar ne direktan.
Mnogo nas ima, vrlo, vrlo negativan stav prema čekanju. Ono je frustrirajuće i veoma mučno za neke osobe. Ne znam nikog ko se baš spokojno nosi sa čekanjem, ali znam i ljude koji nemaju toliko negativan odnos prema ovom pitanju, tačnije problemu.
Pričaću o sebi, jer bi na ovu temu mogao da pišem nedeljama, a ne danima. Ali ne mogu da dočekam da vam ne napišem glavno odmah, he,he,he. Da, čekanje, i to ono strpljivo, ima itekako smisla u kad su neke stvari u pitanju. Sjećam se od onog Beketovog apsurdnog komada "Čekajući Godoa". Beket je, koliko sam ja ukapirao tu predstavu, obesmislio čekanje na neke ljude. Ona dvojica su čekala Godoa, koga niko nije vidio, ne znajući zašto su ga i čekali. Ako je smisao ove drame, čekanje na osnovu nekog ljudskog obećanja, zapravo neke vijesti da će neko doći, jer nije bilo ni obećanja, onda zaista zaslužuje tu popularnost. Zaista čekanje na ispunjenje ljudskih obećanja i nagovještaja, je apsurdno. Ja sam prošao nekoliko puta tu golgotu čekanja da mi neko ispuni ono što je obećao, Nikad neću zaboraviti, sve one tekstove koje sam smišljao da ću reći "tim gadovima" koji su me prevarili i koji me zavlače. Još kad sam na osnovu tog obećanja, pa makar on bio neko mnogo uticajan, bogat i moćan, ja nekom nešto obećao, uf, iz tog se pakla čekanja teško isčupati.
Vidio sam jednu stvar za ovih 40 godina mojega žurenja, da zapravo većinu svog života mi čekamo na nešto, možda čak 99 posto je neko čekanje, a samo 1 posto primamo. Često kad to dugo čekano primimo, to bude u vrijeme kad prestane euforija, kad se presjedne čekanje, kada nam i nije previše stalo. E kao da se tek tada kvalifikujemo da to dobijemo. Evo npr. juče baš razmišljam kako je kvalitet i jačina auta obrnuto proporcionalan našoj želji da ga posjedujemo. Kad sam nekad žudio za moćnom mašinom i brzim kolima kao dvadesetogodišnjak dobijao sam reno 4 i Aleko da vozim. A sad kada vozim mercedesa ili audija koje te ukopava u sjedište, ja ga mrcvarim. Sad nemam želje ni za kakvim adrenalinom, jer mi ga je svaki dan na poslu dosta, pa žudim za laganicom.
Ali opet skrenuh sa ove veoma interesantne teme, i lekcije koju i dalje učim. Zašto toliko frustracije i muke zbog čekanja. Najprije je to žudnja da se to nešto ili neko posjeduje. Onda je naravno i bojazan da nam uludo prolazi vrijeme, da nam prolazi život, pa smatramo taj period vremena izgubljenim, kao da su ga pojeli skakavci. Onda, ono što je još suptilniji jedan problem, je to što nas koji mislimo da sve možemo, da smo krojači svoje sudbine, da držimo svoj život u svojim rukama, to čekanje ponižava, ukazuje nam na našu bespomoćnost, udara nam po (po)nosu. A to već ne volimo. Ne volimo da priznamo, da stvari koje žarko želimo, nijesu u našoj aprehenziji, već da moramo, ili bi trebali, da čekamo da nam se daju kao dar, kao nezaslužena naklonost, kao znak ljubavi, kao milost.
E tu dolazimo do jedne nove teme, kada se gubi strpljenje, kada se stvari uzimaju u svoje ruke, kada se pokušava na prevarne načine doći do predmata naše požude, kada ulazimo u zonu manipulacije da bi ostvarili željeni cilj ili došli na mjesto autoriteta i vlasti, To je vještičarenje, ali o tome drugom prilikom.
Postoji samo jedno čekanje koje se isplati, a to je čekanje na Boga i ispunjenja Njegovih obećanja. Jer on nije čovjek da bi slagao. On je svemoćan i kadar da ispuni ono što je rekao. I kada on ne daje odmah kada ištemo, to nije zato što to neće, već zato što to nijesmo spremni da primimo. Pa nam ne daje ženu, dok nijesmo spremni za brak, ne daje nam funkciju dok nemamo jak karakter, ne daje nam novac dok ne znamo da njime gospodarimo, ne daje nam audi (kao meni) dok ne naučimo da ima i ona središnja pedala koja se zove kočnica.
A ja sam uvjek šibao po gasu, uvjek prebacivao iz druge u četvrtu, a sada razumijem da postoji i treća pedala koja se zove kočnica. Čekanje na prave stvari, trebalo bi da nas raduje, barem tako piše u Poslanicama patrijarha Jakova.
Pa danas sve češće osvešćujem sebi ovu stvar, da je čekanje značajan dio moga života, i da ga treba prihvatiti, da ne bi živjeli frustrirani i puni gorčine što nemamo sve što bi htjeli i što nam je potrebno. Da ne bjesnimo i ne "pucamo" što nijesmo gospodari svoje sudbine ili što ne možemo da kontrolišimo druge i da ih prinudimo na neko davanje ili činjenje od kojeg zavisi zadovoljština, pa makar nam to oni sto puta obećali pa slagali.
Radovati se čekanju tj. Radovati se cijelog života, a ne samo onda kada se prima ili uspjeva, može samo onaj u čekanju vidi smisao, a ne apsurd, vidi priliku da radi na svom karakteru i na svojemu srcu. Ispitivajući stalno sebe zašto želim to što želim? Jer krotost I strpljivost su preduslovi za neke visoke pozicije, preduslovi I a brak I djecu koju želiš, preduslovi i za veliko bogastvo i za slavu. Takvo čekanje nije Čekanje na Godoa, već Čekanje na Gospoda. I samo takvo čekanje ima svoj puni smisao, pa sam počeo i da ga nekako volim.