Пређи на главни садржај

ALISA U ZEMLJI ČUDA

Moji klinci i ja volimo da odemo u bioskop u Deltu da gledamo neki dječiji film. Ah, i mi matori volimo da se de „prošvercujemo“, pa gledamo crtane i bez djece. Volim da npr da gledam Mumijeve i sl. crtane, pa me Ceca i djeca cesto zezaju na tu temu. Zapamtio sam od tih dječijih filmova Alisu u zemlji čuda, najviše po scenama kako je ušavši u svijet čuda, u jednoj prostoriji naglo porasla, pa se smanjila. I sve to ju je vodilo kroz one odaje dalje. Kad mi se pomene Alisa, to mi je asocijacija, to povećavanje i smanjivanje nas i stvari oko nas. Vjerujem da se nešto slično dešava i u duhovnom svijetu. Postoji jedan princip koji ću pokušati da objasnim, a ovih dana sam ga doživio i uočio ga. Postoji taj nutarnji i vanjski život koji živimo. U nama se dešavaju stvari, a dešavaju se i oko nas. Često ovi svjetovi su paralelni i kontoverzni, i postoji samo nekoliko tački dodira. Jedna od najčešćih tački gdje se ovi svjetovi prepiću su naša usta. I još nešto mi je karakteristično, da na tim mjestima su kao neka kontaktna sočiva, kao ono što smo učili iz fizike, pa jedna uveličavaju, a druga smanjuju.
Tako kad je u nama neki problem, neki grijeh koji naš tišti, koji se bojimo da priznamo, sve dok ćutimo sve doka ga trapamo u sebe, on je velik, on je nepremostiv. Ali kad se odvažimo da ga prizmamo, kao što mi se desilo ovih dana, kad sam to nešto priznao svojoj ženi i prijateljima, taj problem postane mali i izgubi silu nad nama. Pa se pitamo čudeći, zar je to to što me je toliko mučilo, čega sam se bojao priznati. Kad ga izneseš iz sebe, kad ga ispovjediš svojim prijateljima, pa kad ti onu kažu šta su sve oni doživjeli i šta prolaze, onda uvidjaš koliko je bilo nepotrebno to tvoje čutanje. Jer u nama svaki problem izgleda kao planina, ali kad prodje kroz kontaktno sočivo usta napolje, postane mizerno i ništavno. Kao da nas obuzme neka nova snaga i spremnost da se suočimo sa tim iskušenjem. Po mojoj procjeni sama činjenica da postanemo svjesni stvoje slabosti i kada to priznamo na glas kao da 90% svega nestane, pa onda sa nekom lakoćom uspjemo da se izborimo sa onom preostalom „desetinom“. Priznanjem desetkujemo problem. A sa druge strane, kad je Bog tamo daleko izvan nas, on je neki mali, bezličan, nezainteresovan i nemoćan čičica, koji stalno nešto čangriza. Ali kada ga „provučemo“ kroz kontaktno sočivo svojih usta, i unesemo u svoje srce, time što ispovedimo da je on naš spasitelj i naš Bog, on postaje gromada u nama, on je na prestolju našeg srca. Onda je Bog velik i silan, veoma nežan i brižan, zainteresovan za i namanje detalje u našem životu. On postaje intimni dio našeg bića, hridina o koji se svaki talas problema rasprašuje i gubi snagu. Kad Ga unesemo u svoje srce, shvatimo da je On nešto najveće što nam se desilo u životu i da po njemu mjerimo vrijeme, kao i u ostalom što čitav sadašnji svijet mjeri vjekove, na vjekove prije Hrista, i vrijeme poslije Hrista. Pa kao da je sve ono prije bio jedan „malešni bogić“, a kasnije Silni Bog, Knez Mira, Čedesni Savjetnik. Takodje postoji i obrnuti proces od ovoga. Jer svako se zlo pokazuje u dva oblika, ili kao ogromna planina, o čemu sam pričao, ili kao neka nezazlena sićuštna stvar, To obično počinje „Probaj malo, duni, neće ti škoditi“, „Lezi pored mene, neću ti ništa“, „U lijepe laži treba vjerovati“, „Ukradi, to svi u tvojoj firmi čine“. I onda kada tu „sićušnu stvar“ kao virus koji je najmanji živi organizam uneseš u svoj sistem, on donese ogrmnu, tešku i neizlečivu bolest. To malo zlo i mali grijeh, postane u tebi najveće breme koje možda nikad ne prebrodiš. I taj svijet u koji je ušla ona djevojšica Alisa, je pun zamki i pun ovakvih prevarnih stvari. Pa kad misliš da si mali i slab i kad to izneše iz sebe, uvidjaš da počinješ da rasteš kao Alisa odo onog čarobnog napitaka. A kada u sebi misliš da si velik i da si neuništiv i da nikad nećeš pasti, onda taj isti napitak te smanjuje do dna, tako da ti spadne sva odeća sa tebe, i ostaneš skoro go, i više ni jedna vrata ne možeš da otvoriš i da prodješ dalje. Zato mi se potpuno logično čine oni stihovi: Da ne pogane čovjeka one stvari koje unosi kroz usta, već ga pogane ono što iz njih izlazi. Stavimo stražu na svoja usta, budimo oprezni nad svojim unutarnjim životom, brinuči se da one loše stvari i grijehe koje nas tište ispovjedimo pred prijateljima i ljudima koji imaju iskustva. I osjetićemo nevjerovatno olakšanje i snagu , kao što sam osjetio prekjuče. A sa druge strane da prizovemo i priznamo ono dobro koje nam se čini danas malo i beznačajno, ali koje će u našem srcu donijeti takav rast i učvrstiti karakter da ćemo porati kao Alisa u zemlji čuda.

Коментари

  1. MUMIJEVI

    Crtana je to serija,
    požurite, djeco, vi.
    Volim da je gledam i ja,
    počinju vam Mumijevi.

    Kad početna špica krene,
    čak i Marko glavu digne.
    Pjesma ga iz igre prene,
    na licu mu osmjeh sine.

    Jeste li vi za njih čuli?
    Mumi, Mumka, Njuša, Svire ,
    botaničar, taj Hemuli,
    djeca nam u TV vire.

    Idealna Mama Mumi,
    simpatična Mala Mu,
    negativca Smrda glumi,
    zanimljivi svi su tu.

    Opasna je ona Groka,
    što se djeca od nje boje,
    gledajuć' je ispod oka,
    kriju se uz skute moje.

    U Dolini Mumijevih,
    gdje junaci ovi žive,
    događaja zanimljivih!
    Naša djeca tom se dive.

    (30.12.2002.)

    ОдговориИзбриши
  2. kad sunce zadje i mrak te snadje hejj mumiiiiiiii :-)))))

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski