ALISA U ZEMLJI ČUDA

Moji klinci i ja volimo da odemo u bioskop u Deltu da gledamo neki dječiji film. Ah, i mi matori volimo da se de „prošvercujemo“, pa gledamo crtane i bez djece. Volim da npr da gledam Mumijeve i sl. crtane, pa me Ceca i djeca cesto zezaju na tu temu. Zapamtio sam od tih dječijih filmova Alisu u zemlji čuda, najviše po scenama kako je ušavši u svijet čuda, u jednoj prostoriji naglo porasla, pa se smanjila. I sve to ju je vodilo kroz one odaje dalje. Kad mi se pomene Alisa, to mi je asocijacija, to povećavanje i smanjivanje nas i stvari oko nas. Vjerujem da se nešto slično dešava i u duhovnom svijetu. Postoji jedan princip koji ću pokušati da objasnim, a ovih dana sam ga doživio i uočio ga. Postoji taj nutarnji i vanjski život koji živimo. U nama se dešavaju stvari, a dešavaju se i oko nas. Često ovi svjetovi su paralelni i kontoverzni, i postoji samo nekoliko tački dodira. Jedna od najčešćih tački gdje se ovi svjetovi prepiću su naša usta. I još nešto mi je karakteristično, da na tim mjestima su kao neka kontaktna sočiva, kao ono što smo učili iz fizike, pa jedna uveličavaju, a druga smanjuju.

Tako kad je u nama neki problem, neki grijeh koji naš tišti, koji se bojimo da priznamo, sve dok ćutimo sve doka ga trapamo u sebe, on je velik, on je nepremostiv. Ali kad se odvažimo da ga prizmamo, kao što mi se desilo ovih dana, kad sam to nešto priznao svojoj ženi i prijateljima, taj problem postane mali i izgubi silu nad nama. Pa se pitamo čudeći, zar je to to što me je toliko mučilo, čega sam se bojao priznati. Kad ga izneseš iz sebe, kad ga ispovjediš svojim prijateljima, pa kad ti onu kažu šta su sve oni doživjeli i šta prolaze, onda uvidjaš koliko je bilo nepotrebno to tvoje čutanje. Jer u nama svaki problem izgleda kao planina, ali kad prodje kroz kontaktno sočivo usta napolje, postane mizerno i ništavno. Kao da nas obuzme neka nova snaga i spremnost da se suočimo sa tim iskušenjem. Po mojoj procjeni sama činjenica da postanemo svjesni stvoje slabosti i kada to priznamo na glas kao da 90% svega nestane, pa onda sa nekom lakoćom uspjemo da se izborimo sa onom preostalom „desetinom“. Priznanjem desetkujemo problem. A sa druge strane, kad je Bog tamo daleko izvan nas, on je neki mali, bezličan, nezainteresovan i nemoćan čičica, koji stalno nešto čangriza. Ali kada ga „provučemo“ kroz kontaktno sočivo svojih usta, i unesemo u svoje srce, time što ispovedimo da je on naš spasitelj i naš Bog, on postaje gromada u nama, on je na prestolju našeg srca. Onda je Bog velik i silan, veoma nežan i brižan, zainteresovan za i namanje detalje u našem životu. On postaje intimni dio našeg bića, hridina o koji se svaki talas problema rasprašuje i gubi snagu. Kad Ga unesemo u svoje srce, shvatimo da je On nešto najveće što nam se desilo u životu i da po njemu mjerimo vrijeme, kao i u ostalom što čitav sadašnji svijet mjeri vjekove, na vjekove prije Hrista, i vrijeme poslije Hrista. Pa kao da je sve ono prije bio jedan „malešni bogić“, a kasnije Silni Bog, Knez Mira, Čedesni Savjetnik. Takodje postoji i obrnuti proces od ovoga. Jer svako se zlo pokazuje u dva oblika, ili kao ogromna planina, o čemu sam pričao, ili kao neka nezazlena sićuštna stvar, To obično počinje „Probaj malo, duni, neće ti škoditi“, „Lezi pored mene, neću ti ništa“, „U lijepe laži treba vjerovati“, „Ukradi, to svi u tvojoj firmi čine“. I onda kada tu „sićušnu stvar“ kao virus koji je najmanji živi organizam uneseš u svoj sistem, on donese ogrmnu, tešku i neizlečivu bolest. To malo zlo i mali grijeh, postane u tebi najveće breme koje možda nikad ne prebrodiš. I taj svijet u koji je ušla ona djevojšica Alisa, je pun zamki i pun ovakvih prevarnih stvari. Pa kad misliš da si mali i slab i kad to izneše iz sebe, uvidjaš da počinješ da rasteš kao Alisa odo onog čarobnog napitaka. A kada u sebi misliš da si velik i da si neuništiv i da nikad nećeš pasti, onda taj isti napitak te smanjuje do dna, tako da ti spadne sva odeća sa tebe, i ostaneš skoro go, i više ni jedna vrata ne možeš da otvoriš i da prodješ dalje. Zato mi se potpuno logično čine oni stihovi: Da ne pogane čovjeka one stvari koje unosi kroz usta, već ga pogane ono što iz njih izlazi. Stavimo stražu na svoja usta, budimo oprezni nad svojim unutarnjim životom, brinuči se da one loše stvari i grijehe koje nas tište ispovjedimo pred prijateljima i ljudima koji imaju iskustva. I osjetićemo nevjerovatno olakšanje i snagu , kao što sam osjetio prekjuče. A sa druge strane da prizovemo i priznamo ono dobro koje nam se čini danas malo i beznačajno, ali koje će u našem srcu donijeti takav rast i učvrstiti karakter da ćemo porati kao Alisa u zemlji čuda.