Danas smo za ručak imali kuvani slatki kupus, specijalitet, posebno kada ga Ceca pravi sa mnogo vrsta drugog povrca (celer, paškanat, šargarepa, bijeli luka, paradajiz i kvalitetnim junecim mesom. Naravno tu je i „začin ljubavi“ pa djeca i ja se razbijamo. Problem je što se brzo ogladni poslije njega, tako da bi vrlo brzo opet jeo :-0.
Sjetih se jedne priče koju mi ispričao davno onaj moj prijetelj, kojeg sam pominjao još na početku bloga, sa kojim često pričam o duhovnim stvarima i životu. To je bilo prije skoro 15 godina, i nisam razumio svu dubinu značenja ove priče. A radi se, koliko se sjećam, o vremenu Ruske socijalističke revolucije kada su zbačeni Romanovi, nastao je veliki metež i glad u tom velikom carstvu. Postojali su logori kao neki rezervati, u koje si mogao da udješ u logor i da dobiješ dnvenu porciju za preživljavanje, to je bila činija čorbe od kupusa i drugog povrča, mislim da se zove „šči“ i komadić hljeba. To je bilo taman toliko da ne umreš od gladi. A za uzvrat, gubio si svoju slobodu i priznao revolucionu vlast. Možda griješim u istorijskom kontekstu, ali suština je tu. Šta je čovjek spreman da za tanjir čorbe, pa makar to bilo jako ukusno kao kada ga Ceca spremi? Da li je spreman da žrtvuje svoja uvjerenja za puko preživljavanje?
On je sve ovo povezao sa još jednom čuvenijom pričom o tanjiru graha za koju je jedan brat prodao svoje prvorodstvo. Priča je o Isavu i Jakovu, blizancima od kojih je Isav rodjen prvi i pripadalo mu je pravo primogeniture i očev blagoslov. Jakov njegov mladji brat blizanac je bio sušta suprotnost Isavu,, koji je bio čovjek pustolov koji je volio pustare, spretni lovac, očev ljubimac. A Jakov, čije je ime značilo prevarant, bio je mamin sin, povučen, koji je volio dom i kućne poslove, ali koji je iznad svega znao važnost prvorodstva i očevog blagoslova, da je bio sve spreman da uradi da bi to dobio. I onda jednog dana mu se pružila prilika, dok je kuvao grah sa mesom, sa polja se vratio njegov stariji brat Isav, umoran, gladan ako pas i kad je zamirisao crveni grah, reče zavapi da mu da da jede, ali Jakov ne dade, već ga ucjeni da mu Isav proda svoje prvorodstvo. Isav reče „Evo ću da umrem, našta će mi to prvorodstvo“, i na zahtjev Jakova tu mu se zakune i glasno odreče od prvorodstva. A kasnije je izgubio i očev blagoslov.
Poslije mnogo životnih lomova, Jakov je jednu noć u kojoj je bio prestrašen da će mu se brat osvetiti za sve što mu je učinio, u strahu za život svojih žena i 12 sinova, borio za blagoslov do jutra sa andjelom Božijim, i pobjedio. Dobio je novo ime Izreal, jer se borio sa Bogom i ljudima i nadlvadao i dobio toliko traženi blagoslov. Gospod je zavolio Izreala, i blagoslovio ga tako silno, da je čitava jedna nacija nastala od ovog čovjeka, božiji narod Izrael. SVe to nije zato što je on na prevaran način postupao, zbog njegovo slabog karaktera, zbog raznih kompleksa koje je imao, već samo zato što je toliko silno želio blagoslov, prvorodstvo i druge duhovne stvari, da je bio spreman sve da učini za to. Koji je razumio da postoji nešto što nadživljuje čovjekov vijek, što se nasljedjuje i prenosi sa oca na sina, sa sina na unuka, ta nezaslužena božija naklonost.
I to je ono što sam želio da kažem, da nije sve samo da se napuni stomak, nije sve samo puko preživljavanje, da postoji nešto mnogo više, nešto mnogo vrijednije, što se neda prodavati za tanjir supe. Postoje ljudi kao što je Izreal, koji su spremni da se suoče sa svojim strahom, koji su spremni da se suoče sa opasnošću, da se bore za blagoslov sa Bogom i sa ljudima, koji nijesu spremni da daju svoju slobodu za tanjir kupusa, da daju svoje ideale za nekakvu lažnu sigurnost logora i rezervata. Koji su spremni da gledaju u Nebo, znajući da ne živi čovjek samo od komada hljeba, već od svake riječi koja dolazi iz Njegovih usta.
Sjetih se jedne priče koju mi ispričao davno onaj moj prijetelj, kojeg sam pominjao još na početku bloga, sa kojim često pričam o duhovnim stvarima i životu. To je bilo prije skoro 15 godina, i nisam razumio svu dubinu značenja ove priče. A radi se, koliko se sjećam, o vremenu Ruske socijalističke revolucije kada su zbačeni Romanovi, nastao je veliki metež i glad u tom velikom carstvu. Postojali su logori kao neki rezervati, u koje si mogao da udješ u logor i da dobiješ dnvenu porciju za preživljavanje, to je bila činija čorbe od kupusa i drugog povrča, mislim da se zove „šči“ i komadić hljeba. To je bilo taman toliko da ne umreš od gladi. A za uzvrat, gubio si svoju slobodu i priznao revolucionu vlast. Možda griješim u istorijskom kontekstu, ali suština je tu. Šta je čovjek spreman da za tanjir čorbe, pa makar to bilo jako ukusno kao kada ga Ceca spremi? Da li je spreman da žrtvuje svoja uvjerenja za puko preživljavanje?
Poslije mnogo životnih lomova, Jakov je jednu noć u kojoj je bio prestrašen da će mu se brat osvetiti za sve što mu je učinio, u strahu za život svojih žena i 12 sinova, borio za blagoslov do jutra sa andjelom Božijim, i pobjedio. Dobio je novo ime Izreal, jer se borio sa Bogom i ljudima i nadlvadao i dobio toliko traženi blagoslov. Gospod je zavolio Izreala, i blagoslovio ga tako silno, da je čitava jedna nacija nastala od ovog čovjeka, božiji narod Izrael. SVe to nije zato što je on na prevaran način postupao, zbog njegovo slabog karaktera, zbog raznih kompleksa koje je imao, već samo zato što je toliko silno želio blagoslov, prvorodstvo i druge duhovne stvari, da je bio spreman sve da učini za to. Koji je razumio da postoji nešto što nadživljuje čovjekov vijek, što se nasljedjuje i prenosi sa oca na sina, sa sina na unuka, ta nezaslužena božija naklonost.
I to je ono što sam želio da kažem, da nije sve samo da se napuni stomak, nije sve samo puko preživljavanje, da postoji nešto mnogo više, nešto mnogo vrijednije, što se neda prodavati za tanjir supe. Postoje ljudi kao što je Izreal, koji su spremni da se suoče sa svojim strahom, koji su spremni da se suoče sa opasnošću, da se bore za blagoslov sa Bogom i sa ljudima, koji nijesu spremni da daju svoju slobodu za tanjir kupusa, da daju svoje ideale za nekakvu lažnu sigurnost logora i rezervata. Koji su spremni da gledaju u Nebo, znajući da ne živi čovjek samo od komada hljeba, već od svake riječi koja dolazi iz Njegovih usta.
Коментари
Постави коментар