Пређи на главни садржај

Veliki mali ljudi

I velikani su bili mali kad su se rodili. Ne radjaju se veliki ljudi, dobro neko reče, radjaju se kao mali, a "velikim" se postaje. A velikim ga ne opredjeljuje ni njegovo bogatsvo, ni njegovo plemicko naslijedje, vec ga velikim cine njegova djela.
Bogat i mocan je bio i Neron, pa po njemu sam psi dobijaju imena. Nisam cuo da je neko dao psu ime Pavle, po cuvenom apostolu, ali sam cuo puno puta imena za kerove Cezar, Kaligula i slKoja su to djela koja nas cine velikim? To su djela ljubavi, ucinjena po vjeri koja nam je izlivena u srcima. Zista nema te vjere koja je ugodna Bogu, a koja ostaje jalova u djelima. Ako ne cinimo ono sto govorimo, nase su rijeci isprazne i licemjerne. A ako to sto cinimo nije motivisano ljubavlju, svi drugi motivi su samo isprazna isprika.
Kad se pogledaju biografije velikana nase civilizacije, moze se konsatovati da su upravo u nekim oskudicama, nekim surovim vremenima, u velikim turbulencijama, smogli snage da ucine djela vjere i ljubavi prema drugima, i da ih je to cinilo podviznicima..

Ako mogu da budem slobodan da cijenim vremena, rekao bih da su ova nasa veoma teska, ne samo zbog kriza i politickih previranja i ratova oko nas. Teska su zbog krize ideologija, zbog krize morala, zbog krize identtita i krize institucija i autoriteta. Nekako vise nije sveto nista, ni brak, ni porodica, ni drzava, ni crkva.
Rekao bih da ovo vrijeme vapi za podviznicima, sveci su deficitarna roba. I dok mi gledamo u one "velike ljude" naseg vremena, i pitamo se kad ce se nesto da preduzmu, da dodju promjene, trebali bi da pogledamo u sebe i u nas "male ljude". Mi, odnosno Ja i Ti mozemo uraditi tu zeljenu promjenu, i to danas. Ovo vrijeme ceka na mene i tebe, da se pokrenemo na mjestima gdje jesmo. Ako si obucar onda popravljaj cipele onima koji nemaju para za nove. Ako si socijalni radnik, pomogni ugrozenima. Ako si ljekar ucini sve sto mozes bolesnima, ako si umjetnik budi kreativan, ako bogat pomogni sirotinji.
Bog ima drugacije mjerilo za velicinu, kod njega se sve mjeri zapreminom srca, a ne cifrom na bankovnom racunu ili zvanjem. Kod njega se bogastvo mjeri iznosom koliko si spreman dati a ne zadrzati. Velik je onaj koji se cini malim, a mali su oni koji se prave velikim. On je izabrao one male ljude koje je ovo novo drustvo odbacilo kao beskorisne, da preko djela tih malih posrami one koji su silni, mudri i skolovani.
Zato ne gledaj na svoje nemogucnosti, svoje skromno naslijedje, svoj niski polozaj u drustvu, vec gledaj na Onog koji je kadar da ucini vise nego sto mozes i zamisliti, samo ako se odvazis da ucinis djela na koja si pozvan, da ucinis ono sto si u mogucnosti, a On ce uciniti ono nemoguce.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski