недеља, 18. септембар 2011.

TOME SAM DORASTAO

Kad vec pomenuh izazove, odnosno probleme kako neki to kazu i vide, sjetih se jedne izjave koja mi je izletela iz usta, kao da je ja nisam rekao, a bila je prava. Ali ipak počeću sa stihovima iz Gorskog vijenca, kad stari Iguman Stefan odgovara mladom Vladici Danilu:

“Ja sam prosa sito i reseto
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu casu iskapio,
poznao se s grkijem zivotom.
Sve sto biva i sto moze biti,
meni nista nije nepoznato;
sto god dodje ja sam mu naredan.”

Naime, juce u razgovoru sa koleginicom u prici o predstojecim izazovima koji nas cekaju do kraja mjeseca i kraja ove godine. Kojima se ne nazire rjesenje, jos uvjek :-), rekoh onako u vjeri: Ma uspjecemo, DORASLI SMO MU (izazovu). I uhvatih se za tu riječ, provukoh je “kroz devet voda” kao što se mast svinjska pročićava u devet voda, pa se može kao lijek koristiti. Tako I ja svoje misli, provlačim kroz rešeto Riječi Božije I drugih nadahnutih knjiga I onda ako ostane, može se služiti kao lijek. Takve stvari želim da dijelim na ovom Blogu. Naravno, svjestan sam da ne uspijevam uvjek.

Elem, da nastavim. Onima koji traže istinu, traže smisla, tragaju za odgovorima, suočavaju se sa raznim iskušenjima, koje sam pominjao u prethodnoj priči da nema ljubavi bez izazova. Ono što bih da približim I sebi I vama, je da smo dorasli svemu što nam se dešava? Da li iznenadne nesreće i teške stvari, mogu da nas izbace iz kolosjeka? Da li ću uspjeti da riješim ogroman problem koji mi se pojavio?

Nemoj da misliš da se I ja ne borim sa brigama, sa strahovima od neuspjeha, da se ne borim sa sumnjama I postavljam pitanja I sebi I Bogu: Kako će se ovo riješiti? Da li sam na pravm putu, šta činiti i kako da izbjegnem negativne posljedice?

Razmišljam, a o tome sam već nešto I ranije pisao, ako nas snalaze stvari i izazovi koji prevazilaze naše snage i moći, pa smo time osudjeni na pad I neuspjeh, zar onda Bože nisi nepravedan?! Ako smo prinudjeni da biramo izmedju dva zla, onda smo izabrali grijeh, a ako činimo grijeh mimo svoje volje onda kakva je naša krivica ? to I nije grijeh, jer smo bili prinudjeni na njega.

Ali riječi Igumana sa početka teksta, jednog od duhovnih vodja toga vremana u ovoj priči, nas upozorava, kao što upozorava mladog Vladiku, da sve što nam dolazi u susret tome smo I naredni, tome smo I dorasli. Jer ako je Bog pravedan, a jeste pravedan, neće pustiti na nas nikakvo zlo koje prevazilazi naše snage, da bi imali mogućnosti da mu se odupremo, da ga nadvladamo, da ostanemo u istini. Ako je ovo tačno, a duboko sam uvjeren da jeste (inače Boga ne bi ni bilo, ne bi bilo ni pravde ni istine), onda nemamo izgovor za laži, izgovor za strah, izogovor za grijeh.

Ali ono što sam takodje razumio, I što me iznova svaki put prene, je da na ovom putu ne možeš ostati, ne možeš se održati, ne možeš uspjeti, bez čuda! Zaista čudo nam je potrebnije nego ikad. Da, čudo mi je potrebno, vičem iz glasa, i ja ga očekujem. Ja vjerujem u čudo, jer ako je Bog pravedan, a jeste, poslaće čudo da preskočim ovu planinu koja stoji ispred mene. Vjerujem u čudo, jer vjerujem da nismo osudjeni na poraze, nismo predodredjeni za pad i grijeh. Ne trebaju nam izgovori, treba na pobjeda! Ako postoji čudo, a vidio sam ga mnogo puta u svom životu, onda čovjek može ići “iz pobjede u pobjedu”, ići dalje po milosti koja dolazi od Boga.

Znam da izgleda nekako da su izazovi sve veći i veći. Kao kad skakaču u vis, svaki put poslije uspješnog skoka podižu letvu. ALi i mi smo jači, mi smo iskusniji, mi smo dorasli novoj visini. Moramo pobjediti sebe, preskočiti svoj lični rekord, jer smo pozvani na još veće stvari, u koje ne možemo ući prije nego im dorastemo. Ali ovoj sada "visini" kažem, a i tebe ohrabrujem da kažeš: "jesi tu, jesi velika, ali sam ti dorastao!. Preskočio sam sve visine do sada, preskočiću i tebe"!!!