Пређи на главни садржај

SVE IDE NA DOBRO

Kao sto su prijatelji velika podrska pravedniku u trenucima iskušenja i parnje, tako su i neprijatelji svojim progonjenjem oni koji nas vode na pravu stranu. Neprijatelji upiri prstom u nase greske i nagone nas na preispitivanje i pregrupisavanje, pa nas drze budnim, opreznim i u molitvi, pa nam i nisu dušmani, već samo “surovi prijatelji” koji nas okreću prema Bogu. Ispada da oni koji su na našoj strani, a I oni koji su protiv nas, rade na našu korist. Sjećam se da sam imao na jednom od bivših poslova nekoliko “neprijatelja” koji su mi pravili silne probleme, pretili mi, prozivali preko novina, slali mi privredni kriminalitet, inspekcije da kontrolišu moje poslovanje. Priznajem da mi nije bilo prijatno, ali sad kad vratim film, upravo zbog svega toga, ja sam uredno vodio dokumentaciju, pažljivo donosio odluke I odustao od nekoliko aranžmana, zbog kojih bi veoma zažalio da sam ušao u njih. I kasnije upravo zbog svega toga I napustio taj posao, što je takodje bila odlična ideja. Tih nekoliko mjeseci nakon mog otkaza, dok nisam imao posla, bilo je vrijeme takvog preslaganja u mojoj glavi, saznao sam više o mojim prijateljima I o sebi, nego za svih 10 “uspješnih” godina rada. Desilo mi se da sam tada doživio da me “ispale” za posao, nekoliko prijatelja I rodjaka, čak se jedan direktno umiješao da ne budem izabran na jednu funkciju. To je bilo vrijeme velikog iskupenja za mene, da ne počnem da uzimam stvari u svoje ruke. Iako sam ih gledao kao neprijatelje, sad iz ove perspective vidim, da me sam Bog zaštitio da ne dodjem na tu poziciju, jer je ta firma propala nakon nekoliko mjeseci, a to mislim da mi se iznova desilo, ne bih “preživio”. Zato hvalim Boga I za uslišene I za ne uslišene molitve. Hvalim Boga I za prijatelje I za neprijatelje, I za uspjehe I za prepreke koje se dešavaju. Mada jedno nekako razumijem, a drugo trpim. Ali sve češće, pokušavam da se ne uznemiravam I da zadržim radost.
Volim jednu priču o spomeniku pamučnom moljcu, koji često pričam mojim prijateljima I saradnicima. Na Jugu Amerike poslije gradjanskog rata, ljudi su mahom uzgajali pamuk, I od toga teško živjeli. A onda na svu muku njihovu, pojavio se pamučni moljac, koji ih je tako oništio, da su došli do prosjačkog štapa, I bili prinudjeni da mijenjaju djelatnost. Pa su počeli da sade voće, na tim poljima. Poslije nekoliko teških godina, kad je stigao rod od voća, počeli su tako dobro da ga prodaju, da su ubrzo zaradjivali lijepe pare. Kada su se obogatili, odlučili su da podignu spomenik pamučnom moljcu, jer da nije njega bilo ostali bi siromasi na pamučnim poljima. Zaista, poslije toliko godina isustva sa Bogom, mogu potvrditi da sve što se dešava djeluje na korist pravedniku I onom koji ljubi Boga. Sve dobro što nam dolazi u susret , kao i sve nevolje na drugoj strani, nekako nam idu na ruku. Kao dva točka na biciklu, I blagoslovi I problem okreću se u našu korist, I vode nas dalje ka cilju. One su kao dvije rijeke koje se ulivaju jedna u drugu, I postaju jaka Rijeka onima koji traze Boga I koji su na Njegovom put. Jer sve dobro sto nam dolazi, silazi kao kisa blagoslova sa Neba, a tu istu vodu nevolje I iskušenja podizu sa zemlje, kao što podizu I nase poglede gore ka Nebu. I jedno I drugo opet izlazi na korist onome ko Ga traži. Prijatelji nam dodju kao svijetli štit I mač u rukama, koji nam služe za napad, a neprijatelji nam dodju kao oklop na našim ledjima, od povreda koje nam se zadaju mučki iza ledja, jer nas treniraju za odbranu. U borbama koje nas čekaju prijatelji su dragocjeni, ali bez neprijatelja ne bi ih ni bilo, jer sve je Bog sa svrhom stvorio, pa i neprijatelja za sudnji dan. Tako da sve zajedno izlazi na korist onima koji se uzdaju u Boga.

Коментари

  1. Nije lako voljeti svoje neprijatelje. Veliki je uspjeh i kad uspijes da pobijedis osjecaj netrpeljivosti. Ali kad shvatis svrhu njihovog postojanja, onda si na pravom putu, jer oni su tu da te necemu vaznom nauce...

    ОдговориИзбриши
  2. Tako je. Kad promijenis svoj pogled na ono što ti se dešava (a to je osnovna vodilja ovog bloga) sve dobija jedan drugačiji smisao. Pa nijesmo daleko od onog nevjerovatnog principa i zapovijesti "Ljubi neprijatelje svoje... nahrani neprijatelja svojega, okreni drugi obraz itd..." koji je niko prije Isusa, niti evo 2000 godine poslije njega, nije ustanovio. To nije lako, ali ako to uspiješ da primjeniš u životu... počnu čuda da se dešavaju, kao da prodješ kroz neku zavjesu, i ukažu ti se prostori koje nijesi znala da postoje...

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski