субота, 03. септембар 2011.

ŠTA MI TO GOVORIMO?

ŠTA MI TO GOVORIMO?
U životu sam se mnogo puta upoznao i slusao ljude koji za sebe govore da su iskreni..da govore sve u lice onom drugom.. Sa njima si načisto. Da nemaju abera..da ti govore "u brk" što ti misle. Priznajem da više volim takve ljude nego one koji mute i petljaju, ali ima nešto što mi je oduvijek smetalo. Pitam se da li je to način komunikacije koji je ispravan? Da li je to ono što je iskreno i istinito? Da li je i takvim ljudima potreban preobražaj o kom pišem u ovom blogu? Pitao sam se da li trebam i ja takav da budem?
Dostojevski je na jednom mjestu, davno je bilo pa se ne sjećam tačno koja je knjiga bila, govorio i upozoravao da vodimo računa kako govorimo sa djecom i kako se prema njima ophodimo da im ne bi uputili neki oštar pogled koji bi ih citav život proganjao. Ima i onog što sam pisao o popu Milu kojeg je ubila oštra riječ gospodara. Pitao sam se da li je to prava istina kada dođemo nekom? Saspemo mu u lice sve što imamo i odemo? Da li je ispravno donijeti vrijednosni sud zbog nečije greške, slučajne il’ namjerne? Da li je ispravno gajiti ovaj stil koji vidim da provejravaju u ovim rijaliti šouima? Ovaj da se ljudi prozivaju, kritikuju. Čini se da je postalo uvreženo razmišljanje da je “cool” ako nekoga prekoriš i direktno mu u facu kažes svoje mišljenje zbog njegovog ponašanja ili oblačenja ili nekog postupka. Posebno sam se u Podgorici i manjim sredinama nagledao neke indiskrecije kod pojedinih ljudi koji misleći da je to simpatično i ispravno, uzimaju slobodu da ti izriču svašta u moj život. A zašto bi bilo važno šta ti i ja mislim, o ovom ili onom? Sviđa li nam se ili ne?
Ali da ne širim.. Šta je iskrenost, a šta je govor istine? Kada čovjek govori svoju riječ i svoju istinu u nečiji život on govori o sadašnjem događaju, a u najboljem slučaju ima u vidu nečiju prošlost, a kad Bog govori u nečijem zivotu on ima u vidu svu prošlost, čitav sadasnji trenutak i okolnosti i svu budućnost. E to je puna istina. Kada On svojom proročkom riječju nekog opominje on ima u vidu svo njegovo naslijeđe i sve njegove skrivene motive sadašnjeg trenutka, ali on govori i iz njegove budućnosti i ima u vidu sve mogućnosti koje ga čekaju. Takva Riječ dolazi zajedno sa ohrabrenjem da se neko promjeni kako bi ušao u viši nivo svog života koji mu je on pripremio kako bi uspio. To je prava istina koju bi mi trebali da izričemo nad onima koji su nam važni, motivisani ljubavlju i brigom za one kojima se obraćamo. Istinu koja ima za cilj ne da nekog prekori, osudi i odbaci od sebe, već istinu koja rasvjetljava stanje u kojem se taj neko nalazi motivisana ljubavlju i oproštenjem i pozivom da se taj neko promijeni kako bi bilo bolje njemu i kako bi smo se izmirili.
Nije istina ako majka svom bezobraznom djetetu kaze: "Skote jedan, lijen si kao ti otac, nikad ništa neće biti od tebe". Ako i tako misli, ako je i "iskrena" u tom svom jadu, ona ne govori dobro i ne govori istinu, jer ne govori iz perspektive ljubavi i onog šta to dijete sve moze postići. Ona izriče svašta što joj pada na pamet bez ohrabrenja da djetetu pokaže put kako da bude bolje, kako bi dostigao svoje granice i prevazišao ih. To nije istina, već samo surovi i sirovi njen dio. Takva istina je sterilna, hladna i destruktivna.
Kada je kralj David uspostavio i utvrdio svoje carstvo, odlučio je sebi da napravi palate i Bog mu je u tome pomogao pa su i okolni carevi slali najbolju kedrovu građu i klesani kamen. Kad je napravio sebi dvorac popeo se na vrh izadovoljno gledao ispod sebe. Gledavši tako ugledao je na zemlji kovčeg Gospodnji u običnom šatoru I postidio se. Nesto ga je prenulo. Zavapio je Bogu u želji da Mu sagradi hram koji je dostojan Njegovog imena, ali Bog mu je poslao riječ preko sveštenika da neće on, David, da mu sagradi Dom, jer je mnogo krvi prolio, već sin koji izađe od njega će podići hram njegovom imenu. To je riječ koja je govorila o njegoj prošlosti, ispunila se u sadašnjosti, jer je njegov sin Solomon zaista sagradio velelepni hram. Ali se ispunila i u svu vječnost, jer je Isus uspostavio crkvu Božiju u sve vijekove. Bio je takođe i sin Davidov, jer je iz njegove kraljevske loze potekao. Sve se ispunilo poslije skoro 1000 godina. Tako da kada dođe prava istina, ona je istinita kako za juče i danas, tako i za sjutra. Pa sam shvatio kad dođu prave istinite riječi, one me ne “ubijaju u pojam”, već i kad me ukore, daju mi usmjerenje i neki pravac kuda dalje u životu.
Ako su riječi istinite samo za trenutak kad se izgovore, nijesu istina ako ih poslije vrijeme demantuje. A kad dođe istina, takve rječi važe i za sada i za vrijeme koje dolazi I sve se više potvrđuju kako prolaze godine.
Zato ne vjerujem "prorocima" koji nas podsjećaju na sve naše slabosti, onima koji nas okrivljuju za našu prošlost i sve naše sadašnje postupke, koji nagovještavaju nesreće i izriču kletve, bez nade da se može desiti promjena, da se može čovjek spasiti svojim pokajanjem i bez vizije za boljim sjutra.
Ne govorimo istinu ako nemamo u vidu i sve ono što je bilo i ono što se desilo danas i sve ono što može postati. Nije neko glup zbog jedinice iz matematike, ako u njemu raste dirigent. Nije neko nesposoban, već možda u pogrešnoj firmi. Nije neko prevaren ako zna da su ga lagali. Nije neko nedruštven i introvertan već možda u pogrešnom gradu, itd itd... To je jedina ispravna perspektiva, pa i kada govorimo o sebi da ne govorimo kreten, budala, stoka, i sl. Da ne izričemo nad sobom: da ćemo crći, umrijeti, poluđeti, da ćemo propasti, razboljeti se, bankrotirati, jer đavolu ne treba mnogo nagovaranja. Nego bolje ispovedajmo šta ćemo postati, šta će na kraju biti. Govorimo o svojem cilju od samoga starta, jer jedino tako vidimo i govorimo punu istinu o sebi, a i o drugima.