Пређи на главни садржај

RAZORUŽANJE

Do sada u život sam ukapirao da se problemi nekako povećavaju upravo pred ciljem. Kada treba do dodje do rješenja, kada treba da dodje do promocije onog na čemu ste dogu radili, kada treba unovčiti dugogodišnji trud, e onda počinju problemi. Kao da apetiti rastu kod onih koji vas okružuju, pa oni koji su bili saučesnici kao da postaju konkurenti, oni koju bi trebali da pomodnu da dobijete novac, postaju kočničari.
Sjećam se jedne emisije o Nilu, one vrste emisija kao Opstanak, prikazaju životinjski svijet oko ove velike rijeke, kad je veliki vodostaj, i onda kada su velike suše, kada rijeka postane voma mala za sve. E to mi se čini da gledamo svuda oko sebe, dok je bilo svima dobro, dok su se davali krediti, svi su se slagali i živjeli u mirnoj kooegzistenciji. Ali kada izvori novaca presušuju, kada se sužava prostor za život i za zaradu, onda stupa na scenu sistem „mala bara puna krokodila“. I u ovoj emisiji sam mogao da vidim kako prilaze one zebre, bivolice i sl. životinje da bi se barem na kratko napojile, a iz one vode vire oči krokodila, sa strane gladni lavovi itd. Dolazak na vodu predstavlja životni rizik za ove životinje. A šta da radi čovjek u ovo vrijeme, da li da počne da se naoružava da bi prišao nekom izvoru, sa kojeg bi se mogao napojiti on i njegova djeca. Kako može da napreduje u vrijeme velikog laktanja, kako može da dobije tender za javne nabavke, kada svi idu sa damping cijenama i služe se koječime.
Mislim da imam jedan odgovor koji je sakriven u starozavjetnoj priči o jednom momku koji se prvi suprostavio neprijatelju koji je kontinuirano pljačkao njegov narod. Svake godine kad se narod Izraela spremao za žetvu, dolazili su Midijanci, veliki i divlji narod sa Istoka, koji su nastanjivali dolinu Tigra i Eufrata. Dolazila bi milionska vojska i opustošila useve. Narod je očajavao i postajao sve siromašniji. Sve oko čega su se trudili, u suzama sijali, okopavali i zalivali, nestajalo bi u jednom naletu ove vojske. Dok nije stigao božiji poziv Gedeonu (po ovom momku nazvano je ono udruzenje Gedeonita, koji štampaju biblije na preko 200 jezika i distribuiraju na svako mjesto po cijelom svijetu), da ustane da povede svoj narod u borbu protiv ovog neprijatelja.
Ali Gedeon je o sebi imao veoma nisko mišljenje o sebi, smatrao je da nije dostojan takvog zadatka, jer je bio najmladji u svojemu domu, a njegovo dom najmanji u čitavom plemenu, a njegovo pleme najmanje u čitavom narodu. Ali ono što je posebno fascinantno meni je zapis da kad je ovaj pobijedio sopstveni strah i nesigurnost, ustao je hrabro i pozvao narod u borbu, došlo je oko 32 hiljade vojnika. Gledao je na vojsku koja je bila kao šaka jada naspram milionskog neprijatelja. I taman što je htio da traži vodjstvo od Boga da bi krenuo u rat, stigla je čudna Riječ preko proroka. Bog je poručio Gedeonu da je mnogo vojnika... Mnogo!?! Da odvoji sve one koji se boje. Kad su otšle kukavice, ostalo je samo 10 hiljada vojnika! Kad je htio da krene sa tom vojskom, opet je stigla Riječ da je mnogo vojnika, jer je Bog htio da pokaže Gedeonu, da nije bitka do broja vojnika i do snage koju poseduje, već bitka zavisi isključivo od Boga i njegove pravde. Onda je rekao da odvoji sve one oprezne, koji su pili vodu sa potoka iz ruke, ne skrećujući pogled sa bojnog polja. I ostalo ih je 300 vojnika!!! Mogu misliti šta je Gedeon mogao da pomisli. Kakvo je mogao da ima pouzdanje u svoje snage, nikakve. U ovu Borbu morao je ući isključivo oslanjajući se na Božiju intervenciju. I zaista, te noći, uskočili su u logor, sa trubama i sa bakljama, i izvojevali pobjedu. Neprijatelj se uplašio, sludio, medjusobno pobio, i pobjegao.
Podjeliću sa vama jednu misao, koja mi dolazi razmišljajući o ovoj priči: Kad ljudi planiraju da opljačkaju nekog onda se naoružavaju, a kada te Bog sprema da odbraniš od lopova onda te razoružava. To je lekcija koju učim godinama, da si najači, onda kada misle da su te razoružali, kada se ne uzdaš u neke svoje veze, u svoje sposobnosti, u svoje moći, kada ne ulaziš u rat sa oružjem koji koriste tvoji neprijetelji. U ovom se krije mudrost: Kada si slab, onda si jak! Ali ne slab u nekom senzualnom smislu, kada si strašljiv, emotivan i labilan. Ova slabost se očituje u jednoj svijesti da naš uspjeh ne zavisi od nekih naših moći i uticaja, novca ili slično. Već naša je snaga u tome što smo na pravoj strani, što se borimo u Istini, što branimo svoj narod i svoju zemlju. Tada našu vojsku neće činiti kukavice i budale. Već našu vojsku će činiti „specijalni odred“ onih koji su budni i neustrašivi. Malo stado ali odabrano!
Bez obzira šta misliš o sebi, da si mali, slab, nemoćan, najmanji u svojem narodu, kada dodje čas, kada se podigne uzbuna i povika, kada se zapale vatre i zasvijetli u ono što se čini u tami. Tada ćeš udariti bez oružja zemaljskog, jer tvoje oružje će biti sam Bog. Tada je pobjeda zagarantovana, tada ćeš vidjeti ledja svoga tiranina. „Mala bara puna krokodila“, će postati tvoj plen i tvoje pojilo! Ali da bi bio kvalifikovan za ovaj Božiji rat, moraš biti najprije razoružan. Da bi mogao ući u ovu borbu, moraš najprije da osvjestiš koliko je slaba ljudska snaga i moć koju on ima, da razumiješ da "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka".

Коментари

  1. Da, trebas se oslobodit tereta, da bi dobio krila...

    ОдговориИзбриши
  2. Dobro receno! Potpuno se slazem da to sto se "naouruzavamo" protiv nekoga, sto smisljamo kako cemo mu doskociti i kako cemo ga poraziti, je jedan teret, koji nam ne da da se odvojimo od patosa. Bolje bi bilo kao sto kazes, da to odbacimo kao teret da bi dobili krila, da se podignemo, i da konacno i pobjedimo!
    Hvala na dobrom komentaru Vera!

    ОдговориИзбриши
  3. Lijepo od tebe sto uvijek nadjes vremana da odgovoris na svaki komentar, svima...

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski