RAZORUŽANJE

Do sada u život sam ukapirao da se problemi nekako povećavaju upravo pred ciljem. Kada treba do dodje do rješenja, kada treba da dodje do promocije onog na čemu ste dogu radili, kada treba unovčiti dugogodišnji trud, e onda počinju problemi. Kao da apetiti rastu kod onih koji vas okružuju, pa oni koji su bili saučesnici kao da postaju konkurenti, oni koju bi trebali da pomodnu da dobijete novac, postaju kočničari.
Sjećam se jedne emisije o Nilu, one vrste emisija kao Opstanak, prikazaju životinjski svijet oko ove velike rijeke, kad je veliki vodostaj, i onda kada su velike suše, kada rijeka postane voma mala za sve. E to mi se čini da gledamo svuda oko sebe, dok je bilo svima dobro, dok su se davali krediti, svi su se slagali i živjeli u mirnoj kooegzistenciji. Ali kada izvori novaca presušuju, kada se sužava prostor za život i za zaradu, onda stupa na scenu sistem „mala bara puna krokodila“. I u ovoj emisiji sam mogao da vidim kako prilaze one zebre, bivolice i sl. životinje da bi se barem na kratko napojile, a iz one vode vire oči krokodila, sa strane gladni lavovi itd. Dolazak na vodu predstavlja životni rizik za ove životinje. A šta da radi čovjek u ovo vrijeme, da li da počne da se naoružava da bi prišao nekom izvoru, sa kojeg bi se mogao napojiti on i njegova djeca. Kako može da napreduje u vrijeme velikog laktanja, kako može da dobije tender za javne nabavke, kada svi idu sa damping cijenama i služe se koječime.

Mislim da imam jedan odgovor koji je sakriven u starozavjetnoj priči o jednom momku koji se prvi suprostavio neprijatelju koji je kontinuirano pljačkao njegov narod. Svake godine kad se narod Izraela spremao za žetvu, dolazili su Midijanci, veliki i divlji narod sa Istoka, koji su nastanjivali dolinu Tigra i Eufrata. Dolazila bi milionska vojska i opustošila useve. Narod je očajavao i postajao sve siromašniji. Sve oko čega su se trudili, u suzama sijali, okopavali i zalivali, nestajalo bi u jednom naletu ove vojske. Dok nije stigao božiji poziv Gedeonu (po ovom momku nazvano je ono udruzenje Gedeonita, koji štampaju biblije na preko 200 jezika i distribuiraju na svako mjesto po cijelom svijetu), da ustane da povede svoj narod u borbu protiv ovog neprijatelja.
Ali Gedeon je o sebi imao veoma nisko mišljenje o sebi, smatrao je da nije dostojan takvog zadatka, jer je bio najmladji u svojemu domu, a njegovo dom najmanji u čitavom plemenu, a njegovo pleme najmanje u čitavom narodu. Ali ono što je posebno fascinantno meni je zapis da kad je ovaj pobijedio sopstveni strah i nesigurnost, ustao je hrabro i pozvao narod u borbu, došlo je oko 32 hiljade vojnika. Gledao je na vojsku koja je bila kao šaka jada naspram milionskog neprijatelja. I taman što je htio da traži vodjstvo od Boga da bi krenuo u rat, stigla je čudna Riječ preko proroka. Bog je poručio Gedeonu da je mnogo vojnika... Mnogo!?! Da odvoji sve one koji se boje. Kad su otšle kukavice, ostalo je samo 10 hiljada vojnika! Kad je htio da krene sa tom vojskom, opet je stigla Riječ da je mnogo vojnika, jer je Bog htio da pokaže Gedeonu, da nije bitka do broja vojnika i do snage koju poseduje, već bitka zavisi isključivo od Boga i njegove pravde. Onda je rekao da odvoji sve one oprezne, koji su pili vodu sa potoka iz ruke, ne skrećujući pogled sa bojnog polja. I ostalo ih je 300 vojnika!!! Mogu misliti šta je Gedeon mogao da pomisli. Kakvo je mogao da ima pouzdanje u svoje snage, nikakve. U ovu Borbu morao je ući isključivo oslanjajući se na Božiju intervenciju. I zaista, te noći, uskočili su u logor, sa trubama i sa bakljama, i izvojevali pobjedu. Neprijatelj se uplašio, sludio, medjusobno pobio, i pobjegao.
Podjeliću sa vama jednu misao, koja mi dolazi razmišljajući o ovoj priči: Kad ljudi planiraju da opljačkaju nekog onda se naoružavaju, a kada te Bog sprema da odbraniš od lopova onda te razoružava. To je lekcija koju učim godinama, da si najači, onda kada misle da su te razoružali, kada se ne uzdaš u neke svoje veze, u svoje sposobnosti, u svoje moći, kada ne ulaziš u rat sa oružjem koji koriste tvoji neprijetelji. U ovom se krije mudrost: Kada si slab, onda si jak! Ali ne slab u nekom senzualnom smislu, kada si strašljiv, emotivan i labilan. Ova slabost se očituje u jednoj svijesti da naš uspjeh ne zavisi od nekih naših moći i uticaja, novca ili slično. Već naša je snaga u tome što smo na pravoj strani, što se borimo u Istini, što branimo svoj narod i svoju zemlju. Tada našu vojsku neće činiti kukavice i budale. Već našu vojsku će činiti „specijalni odred“ onih koji su budni i neustrašivi. Malo stado ali odabrano!
Bez obzira šta misliš o sebi, da si mali, slab, nemoćan, najmanji u svojem narodu, kada dodje čas, kada se podigne uzbuna i povika, kada se zapale vatre i zasvijetli u ono što se čini u tami. Tada ćeš udariti bez oružja zemaljskog, jer tvoje oružje će biti sam Bog. Tada je pobjeda zagarantovana, tada ćeš vidjeti ledja svoga tiranina. „Mala bara puna krokodila“, će postati tvoj plen i tvoje pojilo! Ali da bi bio kvalifikovan za ovaj Božiji rat, moraš biti najprije razoružan. Da bi mogao ući u ovu borbu, moraš najprije da osvjestiš koliko je slaba ljudska snaga i moć koju on ima, da razumiješ da "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka".