Prekjuče sam se osjećao tako istrošeno, tako bezvoljno, sa oblačićem iznad glave: „Da li je sve uzalud što se ovoliko trudim?“. Da li uzalud guram neke stvari, a osječam kao da ljudi oko mene, gledaju čudom šta radim? Kao neku zapregu da guram, a niko da priskoči, samo komentari, pogledi i nevjerica. Nije mi prvi put, a nije vjerovatno ni zadnji, da dolazim do ovakvih pitanja. Ali evo poslije dva dana sabiranja i oduzimanja u mojoj glavi, mogu nešto i da podjelim sa vama.
Da li radimo samo za platu? Ako da, onda „vrijedi li nam plata ovolikog mučenja“ kao što piše na jednom grafitu na jednoj zgradi preko Morače? Da li uzalud se trošimo, da li uzalud pokušavamo, da li možemo očekivati uspjeh? Da li smijem da očekujem uspjeh u onom što radim?
Da li sam pogriješio u izboru ljudi, da li će mi se vratiti povjerenje koje sam poklonio, da li će mi se isplatiti ljubav koju sam dao? Sve su to pitanja koja često naviru, kada vidimo da nam se ne vraća plata za trud, ne vraća nam se podrška za pruženu pomoć, ne vraća nam se ljubav za razumjevanje? I onda se osjetimo praznim, iskorištenim, glupim, prevarenim. Mislim da razumjete o čemu pričam.
A zašto radimo to što radimo? Ako su naši motivi čista zarada onda nije ni čudo što se osjetimo zakinutim. Ako su naši motivi prestiž i slava, onda nije ni čudo što se osjećamo izigranim, jer je malo onih koji dodju na te nivoe, a čini se da su to upravo oni koje za to boli briga. Ako radimo to što radimo da bi dobili satisfakciju ili pohvalu od drugih, onda nije ni čudo što nas obuzima razočarenje, jer smo nažalost okruženi nezahvalošću.
Da li nas motiviše to načelo korisnosti, da dobijemo tačno onoliko koliko smo zaslužili ili nas rukovodi jedan drugi uzvišeniji pristup o kojem želim da pišem. Ako je sve uzimala-davala, ko je taj koji će da odredi mjeru svemu? Ako činim dobro samo onima koji mi čine dobro, onda sam svoju „platu“ primio. Ako volim samo one koji mene vole, onda ko će prvi da počene da voli i kad će prestati? Ako uzajmljujem samo onome koji mi može vratiti, i za to kamatu tražim, kakvu uslugu činim? Ako se trudim samo onoliko koliko sam plaćen, ko će mi povećati platu? Ako radim samo ono u što mi se kaže, šta me razlikuje od rob(ot)a.
Ali danas sam htio da pišem od jednom uzvišenijem principu. To je "princip rasipanja" za Boga, koji bi se mogao izreći u jednoj rečenici: „Ako raspiaš za Boga, onda sabiraš, ako sabiraš bez Boga, onda rasipaš!“. Da bi pojasnio ovo načelo, ukratko ću prepričati jedan fenomenalan primjer koji je zapisan u sva četiri jevandjelja, što je raritet. Priča je o djevojci Mariji, sestri Lazarevoj, čovjeka koji je bio vaskrsnut iz mrtvih, i o tome se na sve strane govorilo, koja nalazi Isusa u kući jednog Simona gubavog, i koja lomi skupocjenu alabastrenu posudu sa mirisnim uljima na Isusovu glavu. Ta posuda je koštala 300 groša, otprilike jednu današnju godišnju prosječnu platu (5000eura). Interesantna je reakcija Jude i ostalih učenika koji su sjedeli za istom trpezom. Juda se frapirao i i komentarisao da se za to moglo nahraniti puno siromašnih ljudi (mada je bio lopov i materijalista koji je u tome vidio izgubljenu priliku za zaradu, jer je on bio glavni za finansije od apostola i imao "kesu" koja se mogla napuniti), a ostali učenici su rekli „Čemu to rasipanje!“. Osudili su ovu jadnu djevojku, koja je htjela da izrazi svoju zahvalnost Učitelju.
Isus im je objasnio pravi smisao ovog rasipanja, ali ne bih da ulazim detaljnije u ovaj fenomenalni dogadjaj, hoću samo da suprostavim ovom principu korisnosti, uzvišeniji princip rasipanja. To je ono kad im Isus odgovara i kaže „ona učini ono što može“ za moj ukop. Ona je dala sve, ona je dala svu svoju uštedjevinu, sav svoj miraz, ona je prosula na ovu lijepu Gospodnju glavu. Prosula je svo svoje blago, jer njeno blago nije bilo u ovoj bočici, nego u njenom srcu.
Upravo u onom davanju bez mjere, u davanju ljubavi preko onog što ti se vraća, u tome je sakrivena čudesna sila Božije i naše ljubavi. Ako dajemo više nego što smo primili, onda svojim prekomjernim davanjem, kažemo da ima neka druga plata, kojoj se nadam i koju očekujem, koju prizivim svojim davanjem. Kakva je to strastvena ljubav prema nekom, ako nema ovog rasipanja? Nikakva! Rasipanje, to je onaj trenutak kada sve moje postaje tvoje. A sve tvoje postaje moje. Sva moja imovina, sva moja osjećanja, sve moje postaje tvoje, i nema kalkulacije, nema oduzimanja i sabiranja. Ima samo množenje i djeljenje. Sve što sam stekao dijelim sa voljenima bez ikakve kalkulacije, dokle je moje a dokle je njihovo.
Ako nema ovog rasipanja, onda je i Isus uzalud umro na krstu. Zamislimo, o kalikoj i kakvoj se tu količini „rasipanja“ govori kod raspeća, kad je On umro na krstu pravedan, za nas dok smo još bili njegovi neprijatelji. Ako bi neko i bio spreman da umre za svoje dijete ili za svog prijatelja, kakva je to rasipanje kada je Bog dao svojeg jedinca, za nekog tamo agresivnog neprijatelja, koji još likuje, koji ponižava, muči i ubija. Upravo u nesrazmjernosti ovih davanja, uselila se milost, uselila se strastvena ljubav Božija prema čovjeku, kojoj je teško odoljeti, koja i danas plijeni i poziva na čin davanja. JA sam dao sve, i tražim sve!
Meni je ovo utjeha, u ovim danima kada sam u minusu sa ljudima i poslom. AKo idem na posao, kao da za Njega radim, onda ne malaksavam, onda mi se obnavlja volja i snaga, da učinim ono više nego za što sam plaćen, da dajem više nego što mi se daje, da zajmam više nego mi se vraća, da volim više nego me vole, znajući da kada rasipam tu svoju životnu snagu (a imamo samo jedan život) to je kao ona Marijin miris iz skupocjene bočice, koji se izliva na Njegovu glavu i koji se širi i kao da govori svima u prostoriji, da je On vrijedan svakog mog davanja, jer je sve Njegovo postalo moje, a sve moje postalo i Njegovo. I da kada rasipam to činim zbog Njega,na NJegovu slavu, pa se taj miomiris širi da i drugi mogu spoznati Njegovu nesebičnu ljubav. Da moje blago nije u nekoj posudi, koju trebam da grčim i da čuvam za "miraz",već da je moje blago kod Njega koje niko ne može ukrasti i da On dolazi i Njegova plata ide sa njim. Koja je velika upravo onoliko, kolika je razilika izmedju onog koliko smo imali korisiti od davanja i onog koliko smo uzgubili, odnosno rasuli zbog Njega.
Da li radimo samo za platu? Ako da, onda „vrijedi li nam plata ovolikog mučenja“ kao što piše na jednom grafitu na jednoj zgradi preko Morače? Da li uzalud se trošimo, da li uzalud pokušavamo, da li možemo očekivati uspjeh? Da li smijem da očekujem uspjeh u onom što radim?
Da li sam pogriješio u izboru ljudi, da li će mi se vratiti povjerenje koje sam poklonio, da li će mi se isplatiti ljubav koju sam dao? Sve su to pitanja koja često naviru, kada vidimo da nam se ne vraća plata za trud, ne vraća nam se podrška za pruženu pomoć, ne vraća nam se ljubav za razumjevanje? I onda se osjetimo praznim, iskorištenim, glupim, prevarenim. Mislim da razumjete o čemu pričam.
A zašto radimo to što radimo? Ako su naši motivi čista zarada onda nije ni čudo što se osjetimo zakinutim. Ako su naši motivi prestiž i slava, onda nije ni čudo što se osjećamo izigranim, jer je malo onih koji dodju na te nivoe, a čini se da su to upravo oni koje za to boli briga. Ako radimo to što radimo da bi dobili satisfakciju ili pohvalu od drugih, onda nije ni čudo što nas obuzima razočarenje, jer smo nažalost okruženi nezahvalošću.
Da li nas motiviše to načelo korisnosti, da dobijemo tačno onoliko koliko smo zaslužili ili nas rukovodi jedan drugi uzvišeniji pristup o kojem želim da pišem. Ako je sve uzimala-davala, ko je taj koji će da odredi mjeru svemu? Ako činim dobro samo onima koji mi čine dobro, onda sam svoju „platu“ primio. Ako volim samo one koji mene vole, onda ko će prvi da počene da voli i kad će prestati? Ako uzajmljujem samo onome koji mi može vratiti, i za to kamatu tražim, kakvu uslugu činim? Ako se trudim samo onoliko koliko sam plaćen, ko će mi povećati platu? Ako radim samo ono u što mi se kaže, šta me razlikuje od rob(ot)a.
Isus im je objasnio pravi smisao ovog rasipanja, ali ne bih da ulazim detaljnije u ovaj fenomenalni dogadjaj, hoću samo da suprostavim ovom principu korisnosti, uzvišeniji princip rasipanja. To je ono kad im Isus odgovara i kaže „ona učini ono što može“ za moj ukop. Ona je dala sve, ona je dala svu svoju uštedjevinu, sav svoj miraz, ona je prosula na ovu lijepu Gospodnju glavu. Prosula je svo svoje blago, jer njeno blago nije bilo u ovoj bočici, nego u njenom srcu.
Upravo u onom davanju bez mjere, u davanju ljubavi preko onog što ti se vraća, u tome je sakrivena čudesna sila Božije i naše ljubavi. Ako dajemo više nego što smo primili, onda svojim prekomjernim davanjem, kažemo da ima neka druga plata, kojoj se nadam i koju očekujem, koju prizivim svojim davanjem. Kakva je to strastvena ljubav prema nekom, ako nema ovog rasipanja? Nikakva! Rasipanje, to je onaj trenutak kada sve moje postaje tvoje. A sve tvoje postaje moje. Sva moja imovina, sva moja osjećanja, sve moje postaje tvoje, i nema kalkulacije, nema oduzimanja i sabiranja. Ima samo množenje i djeljenje. Sve što sam stekao dijelim sa voljenima bez ikakve kalkulacije, dokle je moje a dokle je njihovo.
Ako nema ovog rasipanja, onda je i Isus uzalud umro na krstu. Zamislimo, o kalikoj i kakvoj se tu količini „rasipanja“ govori kod raspeća, kad je On umro na krstu pravedan, za nas dok smo još bili njegovi neprijatelji. Ako bi neko i bio spreman da umre za svoje dijete ili za svog prijatelja, kakva je to rasipanje kada je Bog dao svojeg jedinca, za nekog tamo agresivnog neprijatelja, koji još likuje, koji ponižava, muči i ubija. Upravo u nesrazmjernosti ovih davanja, uselila se milost, uselila se strastvena ljubav Božija prema čovjeku, kojoj je teško odoljeti, koja i danas plijeni i poziva na čin davanja. JA sam dao sve, i tražim sve!
Meni je ovo utjeha, u ovim danima kada sam u minusu sa ljudima i poslom. AKo idem na posao, kao da za Njega radim, onda ne malaksavam, onda mi se obnavlja volja i snaga, da učinim ono više nego za što sam plaćen, da dajem više nego što mi se daje, da zajmam više nego mi se vraća, da volim više nego me vole, znajući da kada rasipam tu svoju životnu snagu (a imamo samo jedan život) to je kao ona Marijin miris iz skupocjene bočice, koji se izliva na Njegovu glavu i koji se širi i kao da govori svima u prostoriji, da je On vrijedan svakog mog davanja, jer je sve Njegovo postalo moje, a sve moje postalo i Njegovo. I da kada rasipam to činim zbog Njega,na NJegovu slavu, pa se taj miomiris širi da i drugi mogu spoznati Njegovu nesebičnu ljubav. Da moje blago nije u nekoj posudi, koju trebam da grčim i da čuvam za "miraz",već da je moje blago kod Njega koje niko ne može ukrasti i da On dolazi i Njegova plata ide sa njim. Koja je velika upravo onoliko, kolika je razilika izmedju onog koliko smo imali korisiti od davanja i onog koliko smo uzgubili, odnosno rasuli zbog Njega.
Коментари
Постави коментар