понедељак, 05. септембар 2011.

RADOSNA VIJEST

Juče smo bili u Dobrim vodama, kod naše prijateljice, malo za vikend da se okupamo. Iako je vec septembar, nevjerovatno su visoke temperature, i puno je primorje gostiju, kao da je spic sezone, kao jul ili avgust.
Naveče se čula muzika iznad nas u brdu, mimo one u lokalima uz obalu. Rodjaka ove naše prijateljice nam je objasnila o cemu se radi. Naime svake godine, sad je to postalo tradicionalno, stanodavci i izdavaoci smjestaja u Dobrim vodama besplatno ustupaju smjestaj djeci ometenoj u razvoju i njihovim porodicama. To sam gledao prosle godine na televiziji, koliko je to znacilo ovoj djeci, i njihovim porodicama, kojima je ovo mozda jedini nacin da se okupaju, da dozive neku radost i razonodu. To su oni pravili zurku i cula se velika pjesma i radost.
Sve je pocelo kada je jedan covjek iz Dobrih voda otvorio svoja vrata, i ustupio smjestaj ovoj djeci, od 1.septembra, kada je sezona na izmaku. Da napomenem, da prema danasnjoj posjeti plaza, to i jeste zrtva, nije samo "ajde kad je vec prazno, eto im". A ne bi ni bio ustupak za ovu djecu da je drugacije, da je npr hladno vrijeme i neki kasni septembar ili oktobar. Kakav bi to dar bio ako bi bio beskoristan?
Ono sto je meni posebno odjeknulo u usima, je recenica ove gospodje koja nam je objasnjavala, i koja takodje ima tu kucu u Dobrim vodama, je to da :" da su se ostali ugledali na tog covjeka koji je prvi ustupio smjestaj, i da su i njegove komsije pocele da ustuapju svoje kapacitete, i sad se to sve prosirili i omasovilo, i postalo tradicija. Danas u nedelju, van radnog vremena, je i gradonacelnik Bara dosao da im se pridruzi na svecanosti, i ostao neplanirano dugo, nekliko sati."
Razmisljam, koliko je "zarazno" kad neko cini plemenite stvari. Zlo se svakako siri, i loshe vijesti se takodje brzo sire, ali nista nije tako mocno, kao sto se siri radosna vijest. Nikakvo zlo, ne postaje tradicija, oko koje se ljudi okupljaju da bi je ponovo dozivjeli, niko ne velica zlocin, niko se ne okuplja da bi se prisjecao kako je zlo cinjeno, da bi ga ponovili. Ali oko dobre vijesti, oko dobrih djela i druzenja, ljudi vole da se okupljaju, da ga se sjecaju, da ga iznova dozive.
Ja znam da mnogi mediji danas, smatraju da je jedina vijest, vijest o nekoj tragediji, neka crna hronika, ili skandal neke javne licnosti. Vijest je neciji pad, neciji slom, necije hapsenje, necija pronevjera. Svidja mi se ideja koju je urednik nekog tiraznog lista iz jedne zapadnoevropske zemlje, na godisnjici svoga lista, sve negativne tekstove, stampao naopačke, tako da si morao da okrećeš novinu da bi pročitao lošu vijest. Bojim se da bi se neki listovi kod nas na Balkanu i u Crnoj Gori, morali citave naopacke citati.
Ali ja vjerujem u dobru vijest, na starogrckom se radosna vijest kaže jevandjelje. Zato su Jevandjelja dobila ime, jer govore o radnosnoj vijesti - da smo spašeni jer su nam grijesi oprošteni. Ta riječ Jevendjelje, kažu da potiče od bitke na Maratonu, kada je onaj vojnik trcao 42 kilometra da bi javio radosnu vijest o velikoj pobjedi. Jurio je sumanuto, jer dobra vijest se ne da tajiti, ne moze dugo da stoji u grudima, ona trazi nekog sa kojim bi se podjelila, ona daje nevjerovatnu snagu onome koji je nosi. Jer trčati kao ovaj vojnik sa maratona, u vojničkoj opremi, bez dana treninga, bez oni koji ti donose vodu i osveženje pored staze, može samo neko ko je vodjen nečim tako snažnim kao što je radosna vijest tj. jevandjelje.
I zaista vjerujem u silu sirenja te Radosne vijesti. Kad sam dobio sina, javio sam mojim I Cecinim roditeljima, i vec su stizali pozivi cestitke, prije nego sam sljedećeg okrenuo. Jer se radosna vijest i dobra djela, sire brze i imaju vecu snagu, od losih vijesti i zla.
Možda se pitaš, sa pravom, kako se onda desava da su svuda oko nas samo nesrece na televiziji, samo ubistva, prevrati i sl.? Ja imam jedno moguće objasnjenje. Nazalost, ljudi nijesu raspolozeni da otvore svoja vrata, kao ovaj domacin iz Dobrih voda, nijesu raspolozeni da se lise malog dijela zarade, i nekog komoditeta koji pruzaju neki "bolji i platezniji" gosti, od ove djece ometene u razvoju. Ovi mališani, koji nemaju mnogo izbora u životu, nijesu pri parama, ali su puni želje za životom, želje za druženjem, odjekivala je muzika iz njihovih sala. Oni nemaju novaca, ali imaju potrebe kao i drugi, i imaju zahvalnost za svoje dobre domaćine. I zaista sa pravom je ovo mjesto dobilo ime Dobre vode.
Sveto pismo kaže da ako verujemo Bogu, iz naših utroba poteći rijeke te žive i dobre vode, od nas prema onima koji su žedni, koji su u potrebi za pravim životom. Ako bi bilo vise ovakvih domaćina, bilo bi i više pobjeda na maratonskim poljima, pa bi bilo i više radosnih vijesti, i vojnika koji bi ih na laganim nogama nosili, i koji se ne bi umarali, kojima bi se snaga obanavljala, svaki put kada bi u sebi premotavali sta će prvo reći onima koji čekaju Radosnu vijest, koji osluškuju da čuju šta je sa njihovim najbližima, koji strepe od opasnosti, od moguće pogibije i ropstva. Da im saopštimo, da ima nade, da je bitka dobijena, da su oslobodjeni, da su isceljeni, da mogu da se raduju slobodno.
Radnosna vijest je brža od svjetlosti, jer svjetlost izlazi iz Nje, i širi se u svim pravcima, pa mrak nestaje pred Njom, jer mrak nesreće i loših vijesti nestaju. Kao što rekoh ranije u nekim od tekstova, mrak i ne postoji zapravo već ju odsustvo svjetlosti koja zrači iz Radosne vijesti. Otvorimo zato svoja vrata, budimo gostoljubivi, čudićemo se koliko brzo ce se proširiti ta vijest i svjetlost ispuniti naše domove.