PREDANJE

Jedna od najljepsih stvari, odnosno osobina koje mozes da uocis u karakterima svojim saradnika je predanost poslu.
To je ono kad vidis da neko savjesno obavlja svoje zadatke, ali to je i nesto vise od toga. To je kad kontinuirano bdije nad poljem svojih obaveza, cini sve sto mu je receno, ali i sve ono sto uvidja da je neophodno kako bi ispunio ocekivanja svojih pretpostavljenih. Ali to ide i nekako dublje, kad je predanje u pitanju. Vidis da covjek, pored svoje snage i pored svog intelekta i znanja, unosi i svoje srce. Vidis da to sto radi je neodvojivi dio njegove licnosti. On je upravo to sto radi.
Sjecam se svoje uciteljice Stanice Bojanic, kojoj smo mi, I/1 te daleke skolske 78godine, bili posljednja generacija pred penziju. Ona je taj svoj posao zivjela svim svojim srcem. Mi smo bili obasuti njenom paznjom, njenim blagim rijecima punih utjehe, ohrabrenja i razumjevanja. Nikad ljuta, nikad povisen ton, nikad neka uvreda ili slicno. Ona je bila uciteljica, od pete pa do zadnje vlasi njene sijede kose.
Skoro sam upoznao njenu cerku, koja je govorila potvrdila sva ova moja sjecanja na nju, nekako sa setom je rekla da je skoro bila ljubomorna na sve nas koliko smo mi njoj bili vazni, koliko je pricala o nama, radila za nas. Sva ta posvecenost svom pedagoskom pozivu ostavila je duboki pozitivni trag u nama, tako da je nase odjeljenje bilo uvjek najbolje u skoli do kraja osnovne. I velika vecina i danas su oni koji su zavrsili fakultete. Kada govorim o njoj i kada je se sjecam, kao da govorim o svetici, jer imala je onu svjetlost mucenika, suvo lice, nefarbane kose, koju je mislim vezala u pundu ili pletenice, kao neka pastirica. Ta divna zena Stanica Bojanic, je lik koji me je dugo pratio u zivotu. Zbog koga sam uvjek volio svoje nastavnike, profesore, i do kraja svojih studija nikad nisam imao nikakav problem sa njima.

Predanje je divna rijec, koja ozvanacava mnogo toga. Kada nas bozija rijec poziva na predanje, to je poziv koji u sebi podrazumjeva povjerenje u Onog kome predajes svoj zivot. To je kao u onoj prici koju sam cuo da je cuveni akrobata, preko Nijagarinih vodopada, prešao preko žice, samo sa jednom letvom kojom je odrzavao ravnotezu. I onda je pred svima pozvao jednog dobrovoljca koji bi se zakacio za njega i da ga on prenese nazad preko zice. Nastupio je tajac, svi su se zagledali, niko nije smio da se odluci na takav korak. Tek poslije neke mucne tisine, jedna djevojcica je iskoracila napred i rekla: “Ja hocu”. I zaista on ju je popeo na ramena, i pred zabezeknutom publikom, I sa ovom djevojcicom koja je mirno sjedela na ramenima, presao polako nazad preko zice.
Svi su se zapitali koj je ta hrabra djevojcica, i onda im je akrobata odao tajnu, da je to njegova cerka, sa kojom cesto vjezba tacke. I to je to. Cerka je vjerovala u svoga oca, i znala je da je sigurna sa njim, iako je provalija pod njima, uska sajla, uzak put ka drugoj strani. Ali o tome se radi, predala mu se u ruke, jer mu je vjerovala.

Ali predanje je jos vise od toga. Predanje je predaja, kada odložimo svoje oružje pred Svemoćnim. Kada više ne ubijamo, već podižemo svoju zastavu pred onim koji je Gospod nad vojskama. Kada ispucamo I zadnji metak naših izgovora, naših pokušaja, naših odbrana. NE bijemo svoje bitke, jer nas je razoružao svojom silnom ljubavlju. Ona nije neko povlačenje, več to predanje u sebi nosi neku strast, nesto vatreno. To je ona silina ljubavi, kada se mlada predaje svome zeniku. Kada u njoj padaju sve prepreke, sav stid, sva ustezanja, sve neprijatnosti. I kada njeno srce viče: Da tvoja sam, samo tvoja i nicija vise. Tvoja sam cijela, tvoja sam sad i tvoja sam zauvijek. To je tenutak, kada dvoje postane jedno, i ne znas kada je On postao dio nje, a kada je ona utonula u Njega.
konačno pitanje identiteta, kada ono sto vjeruješ to i živiš, kada ono sto zivis to postaje mesom, to si ti, tvoj identitet. I onda osjetis lakocu davanja, onda osjecas kako to sto radis ti donosi radost, kako zivot ima ukus kao med na usnama. Kako davanje i rad te ne umara, vec te okrepljuje. Kako postajes jedno sa Ocem koji te noci na svojim ramenima, iznad provalije, iznad ponora. Eee, takve ljude je lako uociti, takvi su pozeljni, takvi su dobrodosli, takvi se pamte i nikad ne zaboravljaju, kao sto je bila moja uciteljica Stanica Bojanic, predani prosvjetni radnik.