Пређи на главни садржај

PREDANJE

Jedna od najljepsih stvari, odnosno osobina koje mozes da uocis u karakterima svojim saradnika je predanost poslu.
To je ono kad vidis da neko savjesno obavlja svoje zadatke, ali to je i nesto vise od toga. To je kad kontinuirano bdije nad poljem svojih obaveza, cini sve sto mu je receno, ali i sve ono sto uvidja da je neophodno kako bi ispunio ocekivanja svojih pretpostavljenih. Ali to ide i nekako dublje, kad je predanje u pitanju. Vidis da covjek, pored svoje snage i pored svog intelekta i znanja, unosi i svoje srce. Vidis da to sto radi je neodvojivi dio njegove licnosti. On je upravo to sto radi.
Sjecam se svoje uciteljice Stanice Bojanic, kojoj smo mi, I/1 te daleke skolske 78godine, bili posljednja generacija pred penziju. Ona je taj svoj posao zivjela svim svojim srcem. Mi smo bili obasuti njenom paznjom, njenim blagim rijecima punih utjehe, ohrabrenja i razumjevanja. Nikad ljuta, nikad povisen ton, nikad neka uvreda ili slicno. Ona je bila uciteljica, od pete pa do zadnje vlasi njene sijede kose.
Skoro sam upoznao njenu cerku, koja je govorila potvrdila sva ova moja sjecanja na nju, nekako sa setom je rekla da je skoro bila ljubomorna na sve nas koliko smo mi njoj bili vazni, koliko je pricala o nama, radila za nas. Sva ta posvecenost svom pedagoskom pozivu ostavila je duboki pozitivni trag u nama, tako da je nase odjeljenje bilo uvjek najbolje u skoli do kraja osnovne. I velika vecina i danas su oni koji su zavrsili fakultete. Kada govorim o njoj i kada je se sjecam, kao da govorim o svetici, jer imala je onu svjetlost mucenika, suvo lice, nefarbane kose, koju je mislim vezala u pundu ili pletenice, kao neka pastirica. Ta divna zena Stanica Bojanic, je lik koji me je dugo pratio u zivotu. Zbog koga sam uvjek volio svoje nastavnike, profesore, i do kraja svojih studija nikad nisam imao nikakav problem sa njima.
Predanje je divna rijec, koja ozvanacava mnogo toga. Kada nas bozija rijec poziva na predanje, to je poziv koji u sebi podrazumjeva povjerenje u Onog kome predajes svoj zivot. To je kao u onoj prici koju sam cuo da je cuveni akrobata, preko Nijagarinih vodopada, prešao preko žice, samo sa jednom letvom kojom je odrzavao ravnotezu. I onda je pred svima pozvao jednog dobrovoljca koji bi se zakacio za njega i da ga on prenese nazad preko zice. Nastupio je tajac, svi su se zagledali, niko nije smio da se odluci na takav korak. Tek poslije neke mucne tisine, jedna djevojcica je iskoracila napred i rekla: “Ja hocu”. I zaista on ju je popeo na ramena, i pred zabezeknutom publikom, I sa ovom djevojcicom koja je mirno sjedela na ramenima, presao polako nazad preko zice.
Svi su se zapitali koj je ta hrabra djevojcica, i onda im je akrobata odao tajnu, da je to njegova cerka, sa kojom cesto vjezba tacke. I to je to. Cerka je vjerovala u svoga oca, i znala je da je sigurna sa njim, iako je provalija pod njima, uska sajla, uzak put ka drugoj strani. Ali o tome se radi, predala mu se u ruke, jer mu je vjerovala.
Ali predanje je jos vise od toga. Predanje je predaja, kada odložimo svoje oružje pred Svemoćnim. Kada više ne ubijamo, već podižemo svoju zastavu pred onim koji je Gospod nad vojskama. Kada ispucamo I zadnji metak naših izgovora, naših pokušaja, naših odbrana. NE bijemo svoje bitke, jer nas je razoružao svojom silnom ljubavlju. Ona nije neko povlačenje, več to predanje u sebi nosi neku strast, nesto vatreno. To je ona silina ljubavi, kada se mlada predaje svome zeniku. Kada u njoj padaju sve prepreke, sav stid, sva ustezanja, sve neprijatnosti. I kada njeno srce viče: Da tvoja sam, samo tvoja i nicija vise. Tvoja sam cijela, tvoja sam sad i tvoja sam zauvijek. To je tenutak, kada dvoje postane jedno, i ne znas kada je On postao dio nje, a kada je ona utonula u Njega.
konačno pitanje identiteta, kada ono sto vjeruješ to i živiš, kada ono sto zivis to postaje mesom, to si ti, tvoj identitet. I onda osjetis lakocu davanja, onda osjecas kako to sto radis ti donosi radost, kako zivot ima ukus kao med na usnama. Kako davanje i rad te ne umara, vec te okrepljuje. Kako postajes jedno sa Ocem koji te noci na svojim ramenima, iznad provalije, iznad ponora. Eee, takve ljude je lako uociti, takvi su pozeljni, takvi su dobrodosli, takvi se pamte i nikad ne zaboravljaju, kao sto je bila moja uciteljica Stanica Bojanic, predani prosvjetni radnik.

Коментари

  1. 1.Prvi razred osnovne skole. Trebalo je od prebukiranih 5 odjeljenja napraviti šest. Svi smo se već bili navikli na drugare iz razreda i učiteljicu i bila nam je strašna pomisao da se selimo. Djeca su se tiskala oko katedre očekujući "spas" od učiteljice. "...a ja?"-bojažljivo sam pitala. "O, ne brini, ne dam ja mog Cvrčka!"-čula sam spasonosni glas moje učiteljice Senke Mandić.
    2. Peti razred osnovne škole. Nije bilo zadatka koji nisam umjela uradit, ali definicije nisam nikako voljela. Nastavnik matematike, Božo Bakrač, podijelio je jedinice svima koji tog dana nisu znali definiciju. Sjutradan sam se javila da je popravim. Posle urađenog prvog zadatka: "Dva! Hoćeš li dalje?",posle drugog i trećeg:"Četiri, hoćeš li dalje? Ali pazi, sada ćeš dobiti veoma teško pitanje!?" Nije me mogao pokolebati. "Koliko dnevno učiš matematiku?" Brzo sam razmišljala šta da kažem. Nisam mogla reći da nikad ne učim matematiku, da samo slušam na času i potrošim par minuta da uradim domaći."Pola sata". "Dobro, evo ti 5, al od sad da učiš matematiku sat vremena dnevno!". Od tog dana kad je redom, po dnevniku, propitivao definicije, moje ime je redovno preskakao.

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala Vera, divan komentar! Ta podrska, razumjevanje i ljubav koju smo dobili od nastavnika nekako nas prati cio život, i grije nam dušu!
    P.S.Jesi li ti to išla u Musa Burzan osnovnu školu? Poznata su mi imena ovih nastavnika?

    ОдговориИзбриши
  3. U pravu si. Nosim lijepe uspomene iz "Milorad Musa Burzan" i kad su me u novembru zvali da predajem matematiku, bila sam u dilemi. Ipak, odlucila sam se za banku :)
    Cini se da si i ti tamo ucio.

    ОдговориИзбриши
  4. Jesam, super je skola bila, sjecam se Bakrača, a mislim da se sjecam i Mandićke.
    Bankari nisu bas omiljeni u zadnje vrijeme :-)))

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski